Review
Oni koji pamte domaću scenu osamdesetih znaju što je na njoj značila slovenska grupa Lačni Franz. Za manje upućene, treba iznijeti nekoliko činjenica: grupa je nastala u Mariboru na samom kraju sedamdesetih, objavili su devet studijskih albuma, nekoliko live izdanja i nekoliko kompilacija. Premda su svi članovi grupe bili vrhunski glazbenici, Zoran Predin bio je autor stihova i kao pjevač, frontmen te ujedno najprepoznatljiviji i zaštitni znak ovoga benda.
Mogli bismo njihov rad bih podijelio u tri etape: onu koju je obilježio gitarist Oto Rimele (s albumima „Ikebana“ (1981.), „Adijo pamet“ (1982.), „Ne mi dihat za ovratnik“ (1983.), „Slon med porcelanom“ (1984.) i „Na svoji strani“ (1986.)), te ona u kojoj je gitaru svirao Milan Prislan („Sirene tulijo“ (1987.), „Tiha voda“ (1989.) i „Zadnja večerja“ (1994.)). Premda je Lačni Franz proizašao iz novog vala, što je osjetno na prva dva albuma, kasnije ploče s Rimeleom imale su osjetan prizvuk jazza uz tek blage prizvuke pop-rocka, dok im je gitara Milana Prislana dala jedan čvršći i žešći zvuk. Lačni Franz službeno je prestao postojati 1997. godine. Ne znam čime su se bavili ostali članovi benda, ali Zoran Predin se preusmjerio na solo-karijeru. Pri tome je obrađivao svoje ranije pjesme u nekim novim aranžmanima i pridodao im poneku novu, a svaki mu je album bio drugačiji: „Mentol Bonbon“ (1996.) s tamburicama, violinom i prizvukom mađarske (čardaš) glazbe, „Ljubimec iz omare“ (1998.) s Mar Gjango Quartetom, pod utjecajem je Gjanga Rheinhardta i „Tretji človek“ (2000.), ali i „Strup za punce“ (2003.) kojim je svojoj solo karijeri dao i neke umjerenije smjernice rock-popa. Jer, nije za očekivati da će baš svatko u četrdesetima paliti i žariti istom žestinom kao i u svojim dvadesetima. Nakon nekog vremena, odlučio je ponovno okupiti Lačni Franz i popuniti ga mladim glazbenicima. Sjećam se onoga „Jebivetera Juniora“ na hrvatskom, a kasnije su i objavili album „Svako dobro“. Premda žestoki (čemu sam svjedočio i na nekom koncertu u Tvornici čini mi se 2016. godine na kojemu sam bio, ali to nije bilo, Lačni Franz na hrvatskom je kao ona 'čokolada' Baltazar iz osamdesetih koja je u stvari bila šećerna ploča. Dakle, ta treća etapa Lačnog Franza potpuno je zanemariva.
Naravno, neizmjeran je autoritet Zorana Predina na regionalnoj sceni. Surađivao je s Perom Lovšinom, Vladom Kreslinom, Arsenom Dedićem i Massimom. Dokazao se kao izvrstan pjesnik, a sada već i književnik (romani „Glavom kroz zid“, „“Mongolske pjege“…). Već sa Franzima pisao je tekstove ljubavne, socijalne pa i političke tematike, a kasnije se uglavnom usmjerio prema stanju srca i ljudske duše, čime je svojim šarmantnim nastupima pridobio naklonost posebno ženske publike. Srećom, Zoran Predin vratio se barem djelomično, slovenskom jeziku koji mu svakako bolje pristaje, a nakon raznih žanrovskih vrludanja kroz gypsy swing, jazz i drugo, vratio se onome što bismo mogli nazvati rock and rollom „sedih lasi“, a tome u prilog govori i njegov nov album duhovita naziva „Takšnih več ne delajo“. Pri tome je prihvatio i onaj u posljednje vrijeme popularan, nov izazov – objavljivanja albuma na vinilu.
Na albumu se nalazi deset pjesama, laganijega i nostalgičnoga ugođaja, sasvim dobrih tekstova, kvalitetno odsviranih u stilu slow-rocka, koje su brojčano, onako bratski podijeljene, po pet na svakoj strani, premda je na drugu stranu moglo još urezati barem jednu. Prva pjesma na A strani pod naslovom „Brez sence in stopinj“ poprilično podsjeća na ono što je Lačni Franz stvarao u posljednjoj fazi svoje druge postave. Tekst je nostalgičan, ljubavni, izveden u slow-rock aranžmanu s lijepim gitarističkim solom, a Predinov bariton sasvim je ugodan. Popraćen je i video uradkom uz kojega je Predin pridodao i dodatno objašnjenje: “Za svaki slučaj, napisao sam pjesmu o tome kako ću se iz njezine vječnosti vratiti u njene snove. Kad god se sjeti nečeg lijepog, ušuljat ću joj se u misli i namignuti joj.” Spot je sasvim jednostavan, prikazuje nasmiješenog Predina zagledanog u ekran svojega laptopa a scenu prekida tek stolna replika Rodinovog poljupca koji vizualno pokriva prostor u kojemu se čuje sasvim lijepa izvedba Zvonimira Radišića na solo gitari. „Takšnih več ne delajo“ druga je pjesma na albumu i u potpunosti slijedi glazbeni stil one prethodne. I uz nju je napravljen spot: prikazuje spermije u gibanju (već viđeno na albumu Lačnog Franza „Tiha voda“, ali nema veze), a Predin ju je dodatno pojasnio: „Naslovna je to pjesma mojega novog, istoimenog albuma. Pjesmu sam napisao kao prijedlog za odjavnu špicu popularne TV serije 'Primjeri inspektora Vrenka', a govori o samosvjesnom junaku koji je još uvijek čvrsto uvjeren da istina nikad ne laže… Šteta.“ I u njoj možemo čuti sasvim ugodan gitaristički solo.
Nije tajna da je Zoran Predin u sretnom braku s glumicom Barbarom Lapajne Predin (naime, ponekad i drugi brak zna biti uspješan) te da sveukupno ima petero djece i petero unuka. Stoga je i dalje romantičan, često piše ljubavne pjesme kojima kao magnet privlači ženski dio publike. Sredinu prve strane zauzela je pjesma „Ko je moja punca dobre volje“, zanimljivoga i optimističnoga teksta u kojemu na duhovit način progovara o hormonalnim promjenama sredovječnih žena te posebnim sitnicama i veselju koje mu pričinjava bolja polovica kada je dobre volje. Glazbeno me podsjeća na pjesme s Predinovoga albuma „Strup za punce“. No, i u njoj možemo čuti jedan sasvim lijep i nenametljiv solo, a pažljiviji slušatelj zapazit će kvalitetno proigravanje ritam sekcije koju na ovome albumu čine Damjan Grbac i Tonči Grabušić. S lijepim gitarističkim uvodom započinje iduća pjesma - „In jaz te bom žčečkal“ („Ja ću te poškakljati“), koja je očekivano nostalgičnog ugođaja i ljubavne tematike, ali i dalje instrumentalno, vrlo kvalitetno razrađena. Možda bi bila pogodnija za kraj strane, ali sa svojim slikovitim, toplim tekstom, punim metafora i kvalitetnim aranžmanom, privlači pozornost slušatelja. Upravo u trenutku kada se slušatelj zaželi ponešto bržega tempa, slijedi nam pjesma „Jozos, kak' ta špegl laže“, koja mu donekle ispunjava tu želju. S dobrim tekstom koji govori o relativnosti istine u životu često prožetim lažima, glazbeno, unatoč tome što je sporija, bubnjar u nju unosi nešto više dinamike, a zamjetni su i kvalitetni prateći vokali koji refrenu pa i cijeloj pjesmi daju jednu sasvim zanimljivu dimenziju. Pri kraju pjesme, ritam je funkcionalno dopunjen pljeskanjem kojega je izveo akademski zbor Kulturni Jelen.
Druga strana ploče započinje s „Pesem o novi zvezdi“, svakako najemotivnijim trenutkom ovoga albuma. Posvećena je, kako piše „Dreji“, u stvari Damiru Kukuruzoviću, jednom od ponajboljih jazz gitarista, osnivača i voditelja Siscia jazz kluba koji je u 45.-oj godini krajem 2020. preminuo od posljedica Covida. S Predinom ga je povezivala ljubav prema gypsy swingu, kojoj možemo svjedočiti i u prekrasnoj suradnji kada je Predin s Kukuruzovićevim Django Groupom 2019. godine snimio album "Zoran pjeva Arsena", kao posvetu još jednom svojem prijatelju – velikom Arsenu Dediću. „Ko je srce naš šofer“ pjesma u country stilu te premda šablonska i pomalo monotona, dokazuje da se i u tom žanru Predin sasvim dobro snalazi. Osobno me se najviše dojmio „Kralj ljudskih src“ koja mi se čini tekstualno i glazbeno najsnažnijom pjesmom ovoga albuma: složene je ritmičke strukture, nenametljiva, ali korektnog sola koji nemalo podsjeća na ono što je Oto Rimele nekoć radio u prvoj postavi Lačnog Franza. „Nekega dne“ je još jedna laganija, optimistična pjesma koja opisuje onu pandemijsku situaciju koja je znanost i čovječanstvo dovela u slijepu ulicu. Instrumentalno, ništa posebno, imao onaj „la-la-laj…“ dio kojega će, vjerojatno, publika uz ritmično pljeskanje rukama pjevati u koncertnim dvoranama. Album završava kratka, minutna pjesma „S fantom iz črepinj“ u kojoj se a capella izvodi refren one prve, „Brez sence in stopinj“ te se tako ovaj, uistinu kvalitetan album zaokružuje u jednu skladnu cjelinu.
Spomenimo još da je grafiku naslovne stranice napravila Sara Šavelj Predin (supruga Zoranovog sina Roka), koja je pronašla vrlo interesantno rješenje u gomili ključeva za cilindrične brave nalazi se onaj jedan starinskih, kakvim su stanove zaključavale naše prabake, a kakve više ne proizvode. Design je osmislila Barbara Drmota. Unutar LP-ja koji je inspiriran Svemirom napisani su svi tekstovi, a članovi benda čvrsto stoje svatko na svojem planetu, pri čemu nasmiješeni Predin stoji - na Zemlji. A ima i zašto, jer sa svojim suradnicima uspio je napraviti sasvim dobar, kvalitetan album, koji je zaslužio biti otisnut u vinilnom izdanju te se pridružiti mojoj vinilnoj zbirci kompletnih izdanja ranoga i onoga nešto kasnijega Lačnoga Franza na slovenskom jeziku. Isti ovaj album objavljen je na vinilu i na hrvatskom jeziku pod naslovom „Gastarbajter trubadur“. Kako to zvuči uživo i na kojem će jeziku Zoran pjevati, imat ćemo prilike čuti već uskoro, 7. svibnja, u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Ivan Dukić
/
« Zoran pjeva Arsena 
