MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2021
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Hard rock / Prog-rock / Album Rock
Dodano Srijeda, 05 Svi 2021
Žanr Pop-Rock
Length 56:44
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2021
Država Europa
Etiketa Pink Floyd Records
Catalog Number PFR34
Edition details objavljeno: 30.4.2021.; producenti: Chris Kimsey i Steve Smith; snimano: Knebworth House, Hertfordshire, lipanj 1990
Tags Pink Floyd Pink Floyd Records Chris Kimsey Steve Smith

Review

Premda iz današnje perspektive zvuči kao nezamisliva znanstvena fantastika, ali nekada su se održavali koncerti. Da, štoviše čak i glazbeni festivali, kako na otvorenom tako i u zatvorenim prostorima. Pri tome, sjetimo se, mogli smo satima stajati ispred pozornica, ponekad i na kiši, upijati zvukove i energiju, te tako napuniti baterije i barem na neko vrijeme pobjeći od naše tupaste i trule svakodnevice. Sada više toga nema i umjesto gutanja nagomilana bijesa ili melankolije, kao mlaka kompenzacija i neki emotivni ispušni ventil, mogu nam poslužiti stari, dobri koncerti. Ni glazbenicima nije lako. Jer, publika za koncerte živi, a izvođači žive od toga, no vodi li itko o tome računa? Koliko je turneja u posljednjih godinu dana otkazano? Teška i vlastima nezanimljiva pitanja. Svjesni smo toga da zamjena za koncerte nisu oni u virtualnom obliku, bez fluida koji se stvara između izvođača i publike, bez nezamjenjivog osjećaja pripadnosti masi i trenutku u kojemu jesi i koji te na jedan neponovljiv način povezuje s onima koji su na sceni. A, vjerujte, bez sumnje, tako je i izvođačima.

Ali, glazbenici vole svoju publiku pa tijekom ovog glazbenog mrtvila, objavljuju svoje stare koncerte u raznim remasteriziranim audio i vizualnim inačicama. I mi se trenutačno možemo osjećati lijepo dok ih gledamo i slušamo, ali duboko u sebi i dalje smo svjesni prolaznosti vremena i činjenice da, ruku na srce, znatnu većinu ovih glazbenika više nikada nećemo moći uživo vidjeti. Vrijeme nam svima skupa prolazi kao izložbeni vagon na staroj, željezničkoj stanici.

Jedan od dobrih, starih festivala bio je i onaj u Knebworthu u Engleskoj. Održavao se u parku istoimenoga dvorca, redovito, od 1974. idućih gotovo 40 godina. Već je prve godine nastup The Allman Brothers Banda i The Doobie Brothersa pratilo 60 tisuća ljudi, a na idućem, na kojem su po prvi puta nastupili i Pink Floyd, broj se gledatelja udvostručio. Vješti organizatori privukli su idućih godina ovdje The Rolling Stones, Lynyrd Skynyrd, Franka Zappu, Led Zeppelin, Mikea Oldfielda, Santanu, Deep Purple i mnoga druga velika imena. I tako je, malo po malo, ovaj festival postao jedan od zapaženijih u doista oštroj konkurenciji raznih festivala koji su se održavali na Britanskome Otočju. No, upravo su te 1990. godine organizatori spojili ugodno s korisnim pa je festival postao domaćin dodjele „Silver Clef Award“, prestižne godišnje glazbene nagrade kojoj je nazočila i kraljevska obitelj. Tom su prigodom uz Pink Floyd tako nastupila i velika imena kao što su Paul McCartney, Genesis, Dire Straits, Eric Clapton, Cliff Richard & The Shadows, Elton John, Status Quo, Tears For Fears te Robert Plant & Jimmy Page.

Pink Floyd su svoj nastup održali u pojačanoj postavi kojom su inače nastupali na turnejama krajem osamdesetih. Ishodišnu osnovicu činili su Richard Wright na klavijaturama, David Gilmour na gitari i Nick Mason na bubnjevima, a s njima je bio i Guy Pratt, basist koji je zamijenio Rogera Watersa. Ali povrh toga, posebno za ovaj nastup uz Durgi McBroom na pratećem vokalu, pjevale su Sam Brown i njezina majka Vicki, a kao zvijezda večeri pojavila se Clare Torry, pjevačica čiji originalni vokal znamo iz pjesme „The Great Gig In The Sky“ s antologijskog albuma „The Dark Side Of the Moon“. Solo saksofon svirala je Candy Dulfer, koju možda netko pamti iz dueta s Daveom Stewarta i teme „Lily Was Here“, glazbe iz istoimenoga filma. Dodatne klavijature svirao je, ni manje ni više, nego Michael Kamen, skladatelj, aranžer i dirigent.

Imao je ovaj festival i jednu humanitarnu komponentu. Naime, novac od ulaznica s ovoga Knebworth festivala bio je usmjeren u dobrotvorne svrhe kao pomoć udruzi Nordoff-Robbins koja se bavi glazbenom terapijom djece sa psihološkim, fizičkim i/ili razvojnim teškoćama. Polazište njihove metode jest da svatko, bez obzira koliko je disfunkcionalan može reagirati na glazbu koja na taj način postaje dio prihvaćanja realnoga svijeta. Stručnjaci, uključeni u projekt, održavaju programe obuke širom svijeta i tako pomažu djeci od Ujedinjenog Kraljevstva, preko Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Njemačke, Novog Zelanda, Južnoafričke Republike pa sve do Dalekog Istoka.

Tko su bili Pink Floyd i kolika je njihova uloga u razvoju rock i progresivne glazbe vjerojatno nije potrebno posebno pojašnjavati. No, spomenut ću samo da su od početka sada već davne 1965. pa do službenog razilaženja 2011. godine objavili 15 studijskih albuma, pretežito konceptualnih, koji su se prodali u svijetu u preko 300 milijuna primjeraka, tako da se ujedno smatraju jednom od komercijalno najuspješnijih i najutjecajnijih rock skupina u povijesti rocka i glazbe, uopće. Savršeno čiste produkcije, prvi su još sedamdesetih započeli koristiti nove tehnike snimanja, primjerice, tzv. kvadrofoniju, pri kojoj se glazba razdvaja čak na četiri zvučnika. Tekstualne teme otuđenja, distopije, straha i pogubnih posljedica nesnalaženja pojedinca u kaosu modernoga društva, aktualnije su vjerojatno danas više nego ikad. U nastupima su koristili različite svjetlosne efekte i koreografiju, pa su im koncerti ujedno bili i vizualno atraktivan doživljaj. Stvaralački gledano, prevladali su nekoliko kriza: prvu kad ih je napustio prvotni gitarist Syd Barett - tada su ujedno postupno i napustili svoju psihodeličnu fazu; potom drugu nakon odlaska klavijaturista Richarda Wrighta (kada su se više oslonili na GIlmourove gitare i Watersove kroz tekstove izražene traume i strahove), te konačno treću – nakon što ih je Roger Waters, basist i kreativni vođa, poslije albuma „The Final Cut“ jednostrano - raspustio. Ali, dečki ipak odlučili nastaviti svirati i bez Watersa te snimili još dva studijska albuma („A Momentary Lapse of Reason“ i „The Division Bell“), te njima kasnije pridodali i treći ( „The Endless River“), kojega su Mason i Glimour složili od odbačenih studijskih snimaka u vrijeme kada grupa više službeno nije niti postojala. Zabilježeno je i nekoliko prigodnih, ponovnih okupljanja grupe, kao ono primjerice, kad su s Rogerom Watersom svirali na londonskom nastupu „Live 8“ (2005.) te u istom gradu dvije godine kasnije na koncertu kojim se obilježavala godišnjica smrti Syda Baretta. Ali, nakon što je Richard Wright iznenada preminuo od kancerogene bolesti (2008.) postalo je svima jasno da Pink Floyd više nikada neće zajedno nastupati.

Ovaj koncert prikaz je nekih sretnijih vremena, odnosno razdoblja kada je grupa nakon odlaska Rogera Watersa (koji ih je pomalo pritiskao svojim autoritetom) „prodisala“ te pronašla sasvim novu inspiraciju i snagu i uz (povratnika) Richarda Wrighta krenula punim jedrima naprijed. Odabir pjesama za ovaj nastup dobro osmišljen i kvalitetan reprezentativni presjek srednjeg i kasnijeg razdoblja djelovanja grupe. Naravno, nisu među pjesme uvrstili pjesme iz rane, psihodelične faze, ali ovdje se nalaze po dvije uspješnice s albuma „The Dark Side Of the Moon“ (1973.), „Wish You Were Here“ (1975.) i „The Wall“ (1979), kao i jedna s njihovog u tom trenutku aktualnog albuma „A Momentary Lapse Of Reason“ (1987.).

Sve su pjesme izvedene onako 'floydovski' precizno: Gilmour je kao gitarist perfekcionist čiste tehnike koji suvereno vlada efektima, a Richard Wright je dobro poznat po nenametljivom stvaranju ugođaja pomoću svojih klavijatura. Već petodijelna „Shine On You Crazy Diamond“ kao da je dovela publiku do osjetilne ekstaze. Slušajući GIlmourovu i floydovsku izvedbu uvijek se sjetim njegovih riječi kada je ono za neke novine izjavio kako Pink Floyd namjerno povremeno odsvira poneki „falš“ kako se ne bi mislilo da sviraju na matricu. Ali ni uz najveću sitničavost, ovdje se promašaja ne može pronaći. Naravno, neke su pjesme prearanžirane u odnosu na studijske originale (primjerice „Money“ ima neki ubačeni žešći dio te zanimljivu konverzaciju saksofona i solo gitare), ali 'fulanaca' nema. Pink Floyd je uvježban, koncizan i jasan, štoviše i u ovom s gostima proširenom, prigodnom izdanju.

Posebnu pozornost plijeni izvedba pjesme „The Great Gig Sky“ koju je za ovu priliku otpjevala, ni manje ni više, nego originalna pjevačica Clare Torry, ona ista koju je ovu pjesmu pjevala i u studijskom originalu. Radi se o manje poznatoj pop pjevačici koja je osim ovoga u karijeri zabilježila tek cover pjesme Dolly Parton za neku BBC-jevu seriju, pokazala je i ovom prilikom zavidno pjevačko umijeće. Svojim izvanserijskim vokalom uz nevjerojatnu energiju pokazala je pravu lepezu svoje bogate vokalne interpretacije: od dubokog, „rašpastog“ vokala u stilu Tine Turner do visokih, čistih, vokalnih dionica u stilu kakve operne dive. S obzirom na zamjetne modulacije koje Clare izvodi svojim glasom, ne čudi stoga što su ovu pjesmu u nekim drugim prilikama s Floydima pjevale i po dvije pjevačice. Jer, kako je to izvela Clare mogli bi napraviti uistinu rijetki. U nastavku su odsvirali još jednu dobro poznatu pjesmu „Wish You Were Here“, a zatim je podebljali s tada novom pjesmom „Sorrow“ koja započinje reskom, Gilmourovom gitarom i nadopunjuje se kvalitetnim pratećim vokalima u refrenu: „One world, one soul / Time pass, the river roll / And he talks to the river of lost love and dedication / And silent…“ U nastavku je „Money“, još jedan klasik s albuma „The Dark Side Of the Moon“, na kojem je zamjetna ponešto senzibilnija izvedba bas dionice uz već navedene „breakove“ kakve smo mogli čuti u kasnijim Gilmourovim izvedbama.

Pred sam kraj svoga nastupa Pink Floyd je izveo "Comfortably Numb", pjesmu s albuma „The Wall“ koja je vjerojatno nezamisliva bez Gilmourova vokala i Watersovim riječima koje liječe: „Come on now / I hear you're feeling down / Well I can ease your pain / Get you on your feet again / Relax…“ . I nakon toga, definitivni rastur s pjesmom „Run Like Hell“ u kojoj je uz Gilmoura onaj drugi, očajnički vokal izvrsno odpjevao tada mlađahni basist Guy Pratt. Koncert je završio vatromet, ovacijama i zahvalama koje su Floydovci, kao i gosti, ovim nastupom definitivno zaslužili.

Naravno da ovaj nastup nije mogao ispuniti baš svaku glazbenu želju svih prisutnih, koji su moguće poželjeli čuti poneku pjesmu s njihovih ostalih velikih albuma „Animals“, „Meddle“ ili pak neku iz ranije psihodelične faze, ali Pink Floyd je odlično kako tematski tako i stilski posložio ovu set-listu i sve bi više od toga moglo zvučati kao zamaranje. Osim toga, treba uzeti u obzir i da je festivalska satnica ograničena na manje od sat vremena. Sve u svemu, ovim bi koncertom i njegovim izdanjem, ako ne na prvu, već nakon nekoliko slušanja trebali biti zadovoljni ne samo stari, već i novi poklonici njihove glazbe.

Netko je rekao: slušajte Pink Floyde i promijenit ćete cijeli pogled na život. Da je bio u pravu potvrđuje i ovaj live-album, koji je izvedbeno i produkcijiski, upravo kao i nastup, napravljen jednostavno – izvrsno i bez greške.

Ivan Dukić

Hits 1002
The Endless River « The Endless River Pink Floyd Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma