Lightbringer

Review

Obećanje je ispunjeno, i to na kakav način. Album „Darkfigter“ izdan u lipnju ove godine bio je samo uvertira u nastavak jednog druženja koje s lakoćom prelazi u poštovanje za njihov rad iniciran na eponimnom albumu „Feral Roots“ s kojim je izvršen proboj u prvu ligu američkog ( pa posredno i svjetskog) klasičnog rock n' rolla.

Nadasve kompetenti i potentni glazbenici stvorili su još jednu glazbenu avanturu u kojoj se ne ustručavaju svoj glazbeni svjetonazor okrenuti gotovo naglavce u potrazi za novim rješenjima, jer samo hrabri i sposobni glazbenici bez straha otvaraju vrata nekim novim izazovima. Njihovi kompozitorski dosezi s ovim albumom naišli su na nepodjeljene aklamacije kritike i publike u svom vertikalnom uspinanju na globalnu glazbenu scenu.

Trebalo je imati hrabrosti i odlučnosti izbaciti na tržište nakon svega šest mjeseci album koji otvoreno konkurira svom odlično prihvaćenom i valoriziranim prethodniku koji je nekako otvorio glazbenu priču koja svoj logičan završetak ima upravo na ovom albumu.. Može se postaviti opravdano pitanje zašto ovih šest novih pjesama u trajanju od nekih 30-tak minuta nisu prikačeni prethodniku u duplom albumu. Možda dobar public relations, (iako je materijal za oba albuma snimljen istovremeno) - ustvari neosporna je činjenica po mom skromnom mišljenju, da su oba albuma ipak dva svijeta za sebe. Nema baš nikakve logike da se „Lightbringer“ ne prezentira samostalno u svom punom sjaju prvenstveno zbog njihove kompozitorske radoznalosti umotane u perfektnu egzekuciju.

Novi materijal posjeduje (očekivano) potrebu dinamiku, prstohvat retro okusa i mirisa, melodičnost (koja nikada nije dolazila u pitanje), odlično balansiranu sinergiju između molskih i durskih emocionalnih eksponata ovih odličnih „slika s izložbe“ koje „plešu“ između bluesa i klasičnog rocka. Album posjeduje par „stranputica“ prema drugačijim (za njih) pravcima, manje je predvidljiv u odnosu na prethodnika.

Neću sasvim sigurno pogrješiti ako ustvrdim da se na ovom albumu neke od njihovih ponajboljih kompozicija. Jedna od njih je otvarajuća, nevjerojatna „Darkfigter“ - slojevita, gotovo epska rock suita, ugodna mješavina bluesa, hard/southern rocka ; u kojoj su Rival Sons dokazali svu svoju moć, snagu, inspiraciju, vokalne domete (Jay Buchanan je nedvojbeno trenutno jedan od najboljih vokala u rocku), instrumentalne improvizacije koje ovaj uradak dovode na nivo kompozicija poput „Stairway to Heaven“, „Bohemian Rapsody“, a posjeduje i domete koji su se mogli pronaći na „Oh Well“, jednom od bisera engleske faze Fleetwood Maca. „Darkfighter“ kao tranziciju, poveznicu između oba albuma otvara akustična gitara kojoj se priključuje Buchananov sugestivni vokal da bi ritam ušao u svoje uzburkane vode. Naizmjenične role akustične i električne gitare (odličan Scott Holiday) i moćnih klavijatura na tragu Hammonda pomješani s vokalnom folk matricom tvore ovo „malo“ ambiciozno remek djelo, simboličnu mješavinu darkfigtera i lightbringera.

Podmazavši dobro instrumente ekipa je u narednoj „Mercy“ svjesno/nesvjesno na Rolling Stonesov riff ugradila akcelerator, stvorivši još jedan njihov prepoznatljiv, dinamičan i energičan rukopis koji će sigurno s lakoćom biti prezentiran na svakom koncertu. A to je uradak čiju uzbudljivu atmosferu majstori poput njih znaju opetovano, bez prepisivanja, stvarati iz albuma u album. Scott Holiday je ovom prilikom održao „malu“ školu sviranja električne gitare.

Bluesy balada „Redemption“ svojom pamtljivom melodijom logično je ublažavanje nakupljenih emocija. Nenametljiva gitarska pozadina, odlična ritam sekcija, Jayov vokal koji je godinama sve sofisticiraniji idealno su posloženi su u ovom gotovo dramskom zvuku.

„Sweet Life“ tipična je veselica, njihov prepoznatljiv old scool trade mark, pozitivna vizija klasičnog rock n' rolla, kompozicija je izdana kao ogledni singl za predstavljanje novog albuma. Za nju su kazali da je inspirirana glazbom 60-tih, bendovima poput Animalsa i Kinksa.

„Mosaic“ je pametno izabrana za zaključavanje ovog „ručno izrađenog“ albuma, posjeduje doseg velike rock pjesme i dokazuje da je „igra“ zvana Rival Sons još uvijek sposobna ugodno iznenaditi njene korisnike.

Jay Buchanan je ovaj album popratio ovim riječima: „Ovo je čista definicija nas, što predstavljamo u ovom trenutku. S „Darkfigterom“ smo postavili temelje, „Lightbringer“ je korak naprijed u odnosu na naše osobne inovacije i istraživanja. Sve smo uzeli u svoje ruke, želimo vidjeti gdje daleko možemo dogurati“.

Na hipotetsko pitanje što bi bilo da su se na jednom mjestu našle najbolje kompozicije s oba albuma, odgovor bi bio jednoznačan – bio bi to jedan od najboljih rock albuma svih vremena.

Đorđe Škarica