Automatic for the People 25th Anniversary Deluxe Edition

Review

Zna svatko tko je u glazbu zagrizao dublje od adolescentskog flerta – postoje ti albumi, ti neki malobrojni koji gotovo neprimjetno, na riječima odbjeglim razinama spajaju univerzalno i osobno, veće od života i život u malom, širok kontekst i intimni kutak. Remek-djela, da, ali posebne, "podmukle" vrste. Albumi i važni i bitni, ako ću koristiti različite riječi za u konačnici istu, ali razdijeljenu osobinu. Moji. Tvoji. Svačiji, sudeći po antologijama i kolektivnom sjećanju. Oni koji tjeraju na ovakve patetične uvode.

Dakle, "Automatic for the People" velikih, uistinu velikih R.E.M., u trenutku dok ovo pišem već 25 godina star – očito – ulazi u red tih albuma. Naravno, po vrlo osobnom ključu. Ne kao produkt trenutnog osjećaja ni slavljeničkog izdanja. Ne kao hir jednog piskarala koji, eto, voli pisati o onom što sluša. Osmi album jednog od najvažnijih rock-bendova koje je Amerika iznjedrila nije samo nezaobilazna epizoda rocka devedesetih ili kajdanke svojih potpisnika, već – meni osobno, a znam da nisam jedini – puna afirmacija ljepote jednog (ili četiriju) talen(a)ta, mjesto gdje se bez pomno krojenih namjera sabilo veliko "prošlo" i čudnom vrstom zebnje natopljeno "sadašnje" da bi se lansiralo kao svevremenska kapsula za neko možda bolje "buduće".

Album opraštanja i nostalgije, ali i lišen patetike i jalove slave "starih vremena". Album ogoljen do lijepe i pitke jednostavnosti, ali i višeslojan, izrezbaren na način da svaka brazda priča svojom bojom i tonalitetom. "Automatic for the People" nastao je brzo nakon prethodnika "Out of Time", albuma koji je definitivno iznio R.E.M. iz registara nezavisnog, alternativnog ili jednostavno malog u svijet zvijezda MTV-ja i mastodontskih naklada; tu negdje dogodio se Nirvanin "Nevermind" kojim su pometene sve granice alternativnog i srednjostrujaškog, očekivanog i neočekivanog, malog i velikog; putem se trebalo pomiriti i s tim da je, kako je to jednom zgodom opisao gitarist Peter Buck, svijet kojem su pripadali, "svijet Hüsker Dü i The Replecements, sve je to nestalo"; frontmen Michael Stipe, ionako atipičan po većini atributa, više nije imao loknice i tu negdje pojavio se po prvi put posve ćelav, onakav kakvim ga danas najviše pamtimo. Sve to utkalo se u tkivo pjesama koje su u začetku bile zamišljene kao rokerskije, nošene prvenstveno čvrstim gitarama, ali koje svoju ćud i bit nisu mogle sakriti, kao što ni bend nije htio, mogao ni znao forsirati ruho kakvo tim pjesmama ne pripada. Pjesme kao subjekt gotovo ravnopravan svojim autorima nisu ni mogle završiti na lošijem albumu...

"Hej, djeco, rock 'n' roll...", pliva kao poklič i kao melankolija u jednom od najljepših otvaranja u novijoj povijesti rocka. "Drive" je pismo namjere i pogled unatrag, izjava više ozračjem nego samim tekstom, snaga više onim što iz nje izbija nakon pedeset i drugog slušanja do kojeg ionako zove uvjerljivošću lirskog autoriteta, zazivima podižućih i silazećih gitara, podebljavanjem drame diskretnim gudačima i vokalom odjekujućim u uskom prostoru između prošlosti i budućnosti. Baš kao što je "Try Not to Breathe" čista glazbena ljepota s prijetećim podtekstom, trijumf note nad stihom, a "Everybody Hurts" dizalica neusporediva s bilo čim u srodnim domenama, himna koja podiže bez trunke patetike, a opet običnim "svi ponekad pate", tražeći snagu kako u patnji pronaći mobilizirajuću, ako ne i duhovno regenerirajuću silu. Brzo će se tu oprostiti suvišnost politikantske, ali iskrene, u maniri Neila Younga otprašene "Ignoreland" ili nove "Shiny Happy People" u tijelu "Sidewinder Sleeps Tonite", čiji sam refren "zovi me kad je pokušaš probuditi" godinama čuo svakako osim tako. Jer...

Jer će troetapna završnica ne samo potopiti sve zamjerke nego i svemu dati smisao, zaokruženje, epilog za svoju malu prigodu. "Man on the Moon", uz "Monty Got a Raw Deal" još jedna posveta (prvospomenuta komičaru Andyju Kaufmanu, a druga glumcu Montgomeryju Cliftu, ali i Montyju Hallu, voditelju dugovječnog TV-showa "Let's Make a Deal"), udžbenički je primjer rasne rock, kao i pop pjesme, još jedan nakon "Losing My Religion" s prethodnog albuma, a njezin stih "ako ćeš vjerovati, poslali su čovjeka na Mjesec" savršeno reflektira (su)mračnu okosnicu albuma. U "Nightswimming" isprepliću se tek Stipeov vokal i Millsov glasovir, a nadopunjuju ih gudači i oboa u završnici pjesme, dok se u lirskoj jednostavnosti dade iščitavati pravo bogatstvo podtema i značenja. Što se na samome kraju slijeva u rijeku iz "Find the River", koja je R.E.M.  u najljepšem izdanju, trijumf melodije, u malom sve ono što od glazbe očekujem(o). "Ocean je rijeci odredište", znamo vrlo dobro od ranih razreda osnovne škole, pa i od ranije, ali nitko nam to nije servirao na ovako lijep, samo u umjetnosti moguć način, pritom ga zapakiravši u pjesmu veću od života i priču manju od trenutka...

Trenutka proslavljenog 25 godina kasnije s prigodno podebljanim (re)izdanjem – "25th Anniversary Deluxe Edition" donosi dodatna dva diska, jedan s dokumentiranim nastupom u 40 Watt Clubu neposredno nakon Clintonove pobjede na američkim predsjedničkim izborima, navodno jedinim kojim su promovirali album, te drugi s demo verzijama pjesama, najčešće pjesmama prije nego što su postale pjesme, a tu je i blu-ray s miksom u Dolby Atmosu i raznovrsnim video-materijalom. Materijali za poklonike i diskofile, prije svega. Jer, sva ljepota sadržana je u samom albumu. Svaki takt, svaka nota, svaka riječ, sve na svom mjestu omeđenom vremenom životne i kreativne mijene četvorice neizmjerno talentiranih individualaca savršeno funkcionalnih u tom svom kvartetu.

Jedan od tih albuma, da. Čak, među njima, jedan od onih koji se neće nametati kao prvi izbor. Doći će kad se sjećanje ne napreže, kad, primjerice, pročeprkamo po mjestima gdje su se osamdesete prelile u devedesete, bar mi koji smo tada sve manje bili djeca, a sve više... ono što već dođe nakon dječje nevinosti i iskrenosti. I znam, sve je ovo vrlo osobno, subjektivno – jer objektivno ne postoji, bar ne kad je glazba u pitanju – trapava privatizacija prostora. Ali, ti albumi ne daju se na drukčiji način prenijeti u tekst.

Toni Matošin