Review
Novi filmski poduhvat redatelja
Zacka Snydera (300, Watchmen) ima jednu od najboljih prednosti za film koji se bazira na vizualnim efektima, a to je odličan
soundtrack.
Sucker Punch ili kako su ga preveli
Babydoll uzvraća udarac nema niti jednu originalnu skladbu, no ipak njihove verzije već poznatih pjesama izvrsno zvuče pogotovo gledajući film.
Sa samo devet pjesama na službenom soundtracku, skupili su prilično mračnu, energičnu i baladičnu kolekciju. Film otvara scena koju prati prva pjesma na albumu, Sweet Dreams, koju izvodi jedna od glavnih glumica u filmu, tj. Babydoll. Njezin, iako nježan glas pristaje njenom liku u toj priči, ono što pjesmu čini zanimljivom je maštovita glazba sa klasičnim instrumentima. Original je ipak original, možda suvišno reći u izvedbi Eurythimcsa, ali i ovo je i više nego dobro.
Filmska glazba se nastavlja sa suradnjom Bjork i Skunk Anansie, Army of me u Sucker Pucnch remixu. U stvari, ovo je jedina pjesma koja je zadržala svoje originalne izvođače. Kombinacija glasa jedinstvene Bjork i Skunk Anansie žestine odlično pristaje ovom filmu. Većinu pjesama je producirao i sudjelovao u nastajanju već iskusni Tyler Bates koji je zaslužan za cijeli originalni soundtrack filma 300.
Nakon toga slijedi malo psihodeličnog rocka, White Rabbit, inspiriranog Alisom u zemlji čudesa koju u originalnu izvodi Jefferson Airplane, a na ovom albumu je odličan posao obavila još jedna islandska pjevačica – Emiliana Torrini. Psihodeličnog originala iz 60-ih nije nestala, samo je poprimila ženski vokal. Kako ne bi previše ostali u tome, sljedeća pjesma donosi nešto hip hopa, sa žestokim beatom i kombinacijom koje mnoge fanove klasičnom rocka čini skepticima. To je mix rappera Armageddon aka Geddy sa hitovima Queena, I Want It all/We Will Rock You, i jednom rječju je zanimljivo. Ipak, nema ništa novoga s korištenjem klasičnog rocka u hip hop pjesama, a gledano u perspektivi filma, ovo je djelotvorno.
I vraćamo se na Skunk Anansie, ovaj put u solo izvedbi pjesme Iggyja Popa, Search and Destroy. Što reći nego da im pristaje, vrlo lako je zamisliti Skin kako skače pozornicom pjevaći ovu numeru. No zato Carla Azari, alternativna rockerica, u duetu sa Alison Mosshart nam predstavlja Tomorrow Never Knows originalnih Beatlesa, usuđujem li se reći – sušljivijom. Nova verzija ima manje psihodeličnog ekperimentiranja zvukom koji ponekad djeluje pomalo zbunjujeće na slušatelja.
Izraelski kantautor odrastao u Južnoj Africi, Yoav, udruže snage sa Babydoll aka Emily Browning na baladičnoj Where Is My Mind, najpoznatijom ipak u originalu Pixiesa, pjesma koja nije strana niti drugim filmskim uratcima (pojavljuje se u originalu na soundtracku filma Fight Club). Sucker Punch izvođači je čini pak nešto smirenijom, sa lakšim vokalom. Niti dobro, niti lošije od originala, samo drugačije.
Emily Browning nastavlja u ovom tonu s Asleep od The Smithsa, s nešto orkestralnijom glazbom što ponovo čini jednu od najvažnijih faktora ovog filma. Numera koja zatvara album je u izvedbi glumaca Carle Cugino i Oscara Isaaca, origigi Roxy Music, Love Is the Drug. Ovo je i filmska plesna numera koja se pojavljuje tijekom odjavne špice (ono što ipak vrlo rijetko puštaju na kino projekcijama). Oboje glumaca su obavili odličan posao, i mogu se zamisliti njihovi filmski likovi koje ove pjesma prilično dobro karakterizira.
Film koji bi se mogao opisati kao 300, samo za mušku publiku (oliko je iz nekih razloga prijašnji Snyderov rad bio za šensku publiku), sa višeslojnom pričom koju je prilično teško uhvatiti. No, ono čemu Snyder pridaje više pažnje su vizualni efekti i glazba koja daje atmosferu svakoj sceni, zato je ovo jedan od soundtracka vrijednih spomena.
Dijana Druškić