MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Za vašu poslijepodnevnu razonodu


Bookmark

Data

Released Prosinac 2022
Format Albumi
Vrsta / Big Band
Dodano Petak, 27 Siječanj 2023
Žanr Jazz
Length 1:07:30
Broj diskova 1
Edition date Prosinac 2022
Država Hrvatska
Etiketa Menart
Catalog Number 385601104272
Edition details objavljeno: 16.12.2022.; glazbeni producent: Igor Geržina; snimljeno u studijima HRT-a od studenog 2019. do studenog 2020.; dirigent: Miron Hauser
Tags Menart Darko Rundek Igor Geržina Jazz orkestar HRT-a

Review

Prošle godine je na dvostrukom vinilnom izdanju ili na jednostrukom CD-u objavljen album Darka Rundeka & Jazz orkestra HRT-a sa simpatičnim naslovom „Za vašu poslijepodnevnu razonodu“. U grafičkom oblikovanju Tomislava Vranića na naslovnoj stranici Rundek atipično odjeven u odijelo s kravatom ali umjetnički prepoznatljive frizure s vjetrom u kosi dok se blijedo u pozadini vide obrisi golemog orkestra koji ga je podržavao u ostvarenju onoga što je vjerojatno san svakog rock izvođača a to je da se okuša i u onim vjerojatno najzahtjevnijim glazbenim jazz-vodama. Iskreno, nisam pretjerano dobar poznavatelj jazza pa sam malo morao o tome pročačkati po literaturi i tek sam tada koliko-toliko shvatio koliko je ovaj album u stvari genijalan.

Prema onome što možemo pročitati u Hrvatskoj enciklopediji, jazz je „naziv kompleksne glazbene forme ili stila koji se potkraj 19. stoljeća razvio iz tradicijskih napjeva afričkih crnačkih robova na jugu SAD-a. Glazba koju su izvodili po sjećanju postupno se mijenjala i poprimala utjecaje nove domovine. Dio njihove svakodnevice bile su radne pjesme, kao izravno nasljeđe pradomovine, ali i blues, nastao iz potrebe za novim glazbenim izražavanjem. Suočeni s drukčijim viđenjem religije, stvorili su vlastite duhovne pjesme – spirituale i gospele. U spoju s funkcionalnim harmonijama svojstvenima zapadnjačkoj glazbi razvio se jazz, koji odlikuju improvizacija, sinkopirani ritam, naglašavanje lake dobe, upotreba tzv. blue note (sniženoga stupnja ljestvice koji stvara specifičan blues-zvuk) i upotreba modusa (starocrkvenih ljestvica).“ (izvor: https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=28867). Teoretičari glazbe kažu da se jazz od početka 20. stoljeća razvijao u nekoliko faza: od bluesa i ragtimea do dixielanda, stvarao se na ulicama, u noćnim klubovima i barovima New Orleansa, grada pod utjecajem mnogih kultura (od afričkih do europskih) te na parobrodima koji su plovili Mississippijem. Klasičan jazz sastav činili su ritam sekcija i puhači (trubači, klarinetisti i trombonisti), čije se muziciranje temeljilo na improvizaciji. Iz New Orleansa jazz se širio prema Chicagu i New Yorku, a postupno su ga prihvaćali i bijeli glazbenici, koji su u stvari i stvorili taj sound dixielanda. U tridesetim godinama 20. stoljeća razvio se stil – swing, a s njime i veliki ansambli („big bands“). Imali su kompleksne aranžmane i soliste koji su se izmjenjivali u improvizacijama, a sastav su im činile trube, saksofoni i tromboni (s tri ili četiri svirača u sekciji) te ritam sekcije (kontrabas, glasovir i bubnjevi). U repertoaru je prevladavala plesna glazba pa je jazz rano postigao komercijalan uspjeh. Zlatno doba jazz-orkestara bile su tridesete godine 20. stoljeća. Izvedbe su im postale profinjenije a zbog velikoga broja člana orkestra, članovima orkestra je bila nužna visoka glazbena naobrazba no najveća odgovornost počivala je, naravno, na plećima solista – improvizatora i pjevača.

Četrdesetih godina 20. stoljeća skupina glazbenika koju su predvodili Charlie Parker, Dizzy Gillespie i Thelonious Monk, otvorila je novo poglavlje swinga, a to je - bebop. Nositelji su bili mali ansambli (ritam sekcija s trubom ili saksofonom), virtuoznih svirača koji su davali prednost sviranju u brzim tempima. Bebop je donio veću slobodu, obraćao se publici oštrim i, reklo bi se, nervoznim tonom a improvizacije su postajale složenije i duže. S obzirom da je zahtijevao pozornije slušanje zbog toga je izgubio i publiku jer se do tada jazz smatrao tek pukom zabavom. Istovremeno u New Yorku, u jazz su počeli sve snažnije prodirati elementi latinoameričke glazbe te se tako počeo razvijati afrokubanski ili Latin jazz, obogaćen glazbalima, uglavnom latinoameričkim udaraljkama te latinoameričkim ritmovima i melodijama. Krajem četrdesetih godina 20. stoljeća pojavio se cool jazz, opuštenija inačica ovoga glazbenoga stila. Isticao je emocije i intuiciju, a aranžeri su ukrotili i racionalizirali duh bebopa te stvorili nov, mirniji, mekši jazz ponešto suzdržanijih emocija. Pjesme su postajale duže, a ponekad su nadahnute klasičnom glazbom. U potrazi za novim zvukom glazbenici cool jazza u sastav su uključivali do tada u jazzu rjeđe korištena glazbala, poput roga, tube, flaute ili violončela.

Polovicom dvadesetog stoljeća jazz se nastavio stapati s drugim glazbenim stilovima, ponajviše s klasičnom glazbom. Neki su se glazbenici vratili bebopu, kojega su svirali žešće i oštrije pa je tako nastao hard bop, a poslije osamdesetih i neobop. Među posljednjim etapama razvoja jazza treba spomenuti komercijalnije stilove koji se oslanjaju na hard bop, ali i tradiciju bluesa i korijena afroameričke glazbe, pa su tako nastali funky i soul jazz. Krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća, Miles Davis uvodi još jedan novi stil - modalni jazz, koji se za razliku od standardnih uporaba harmonijskih progresija temelji na uporabi samo jednoga ili dvaju modusa. Istovremeno, u Brazilu se pojavio stil bossa nove, koji je polaganiji, mekši oblik sambe. Ali to nije sve, jer se šezdesetih godina 20. stoljeća pojavio takozvani slobodni jazz (free jazz) koji je donio atonalitet, disonance i emocionalnu napetost. Glazbenici ove podvrste jazza veću važnost pridaju istraživanjima i improvizacijama koje postaju potpuno slobodne te svoju glazbu oslobađaju harmonijskim i ritmičkim ograničenjima. Krajem 20. stoljeća u jazzu prevladavaju individualnost i različitost, a s prijelazom u novo tisućljeće pojavio se jazz-fusion te neki posve novi žanrovi i podžanrovi poput acid jazza, etno jazza, tehno jazza. Dakle, jazz je glazba nadasve širokoga spektra. Lijepo ga je slušati, ali ujedno i izuzetno teško opisati.

I sad, kad sam uz pomoć Hrvatske i Muzičke enciklopedije, kojima na ukazanoj pomoći pregleda razvoja jazza najljepše zahvaljujem, možemo si postaviti i ključno pitanje: koliko je Jazz spojiv s onim što je Darko Rundek stvarao u sklopu novovalne grupe Haustor te kasnijega Cargo Tria i samostalno? Nemoguće je Rundekov album „Za vašu poslijepodnevnu razonodu“ suditi na temelju uobičajenoga jednoga do tri-četiri slušanja, jer u tom površnom slučaju dvije nam pjesme, obje s albuma Rundeka i Cargo Tria „Mhm A-Ha Oh Yeah Da-Da: Priče o seobama i ljubavne pjesme“, baš i neće svakome sjesti na prvu („Wanadoo“ i „Slick Seṅorita“). Ali, ponekad u životu pa tako i kod glazbe, posebno one zahtjevnije, treba biti onako, uporno, dosadno strpljiv pa nakon nekog vremena stvari konačno sjednu na svoje mjesto. Tako je i u ovom slučaju albuma „Za poslijepodnevnu razonodu“ koji je postao svakodnevni gost u CD playeru mojega automobila te dragi, smirujući družbenik u savladavanju svakodnevne prometne zavrzlame hrvatske metropole, posebno u poslijepodnevnim satima. Ukratko, uspio je tako opravdati svoj naslov i osim pravopisne pogreške u samom naslovu („posljepodnevnu“), na njemu ne nalazim apsolutno niti jedne zamjerke.

O tome kako je došao do zamisli da spoji svoj rad sa zasigurno najsloženijim glazbenim žanrom, pitat ću Rundeka jednom kada za to uhvatim priliku, no u međuvremenu možemo proletjeti kroz bogat i lepršav sadržaj njegova uistinu izvrsnoga, dugo snimanoga te pedantno osmišljenoga i izvedenoga albuma. Snimio ga je sa skupinom vrsnih glazbenika okupljenom u „Jazz orkestrom HRT-a“, koji postoji i radi u kontinuitetu već preko pola stoljeća a koji se nekad nazivao „Big Band Hrvatske radiotelevizije“ ili „Plesni orkestar Radio Zagreba“. Znamo svi, ruku na srce, da vokalne mogućnosti Darka Rundeka baš i nisu ekstremno velike, nema čistoće, raspona glasa od nekoliko oktava, ali imaju šarma, a glas je na albumu ispeglan do savršenstva. Težina projekta svakako je počivala na izvedbi pratećeg ansambla i aranžmanima koje su za ovu priliku napravili aranžeri Mak Murtić, Luka Žužić i Miron Hauser, koji je ujedno bio i dirigent. Ali Rundekov stvaralački opus dao im je materijala. Mogli bismo reći da su se aranžeri donekle držali osnovnih predložaka, što je dobro, ali ih nadopunili uzbudljivom svirkom te sjajnim solistima koji su svojim izvedbama dali osobni pečat, dokazali raznovrsnost, sviračko umijeće i strast izvedbe pri ostvarenju ovakve možda i neuobičajene suradnje.

Posve je izlišno govoriti da je Rundek neponovljiv te da je jedna od ključnih glazbenih pojava ne samo hrvatske već i regionalne scene. Glazbenik s iskustvom i širinom koju je, eto, još jednom uspješno dokazao i u ovim divljim i dubokim jazz-vodama - uz podršku izvrsnoga ansambla te nekoliko starih suradnika izbjegao je vrtloge te ih preplivao i više nego uspješno. Naravno, pri tome treba uzeti u obzir da je iz Rundekova bogatoga autorskoga opusa bilo nužno odabrati ono što je za to priliku najprikladnije. Možda bi neki stroži recenzent zaključio da je upravo u tome odabiru, barem djelomice, podbacio i da nedostaju mnoge bitne stvari opusa Haustora, posebno onog ranijeg perioda kojega je obilježila autorska suradnja sa Srđanom (Samuelom) Sacherom („Moja prva ljubav“, „Neobičan dan“ ili „’60-'65“), a nekome i niz stvari s njegovih samostalnih albuma („Apokalipso“, „U širokom svijetu“ i „Ruke“), premda su barem naslovne pjesme s prvog i trećeg uvrštene, dok s albuma „U širokom svijetu“ nažalost nema ni jedne, što je prava šteta.

Album otvara skladba „Ti i ja“, pjesma sa slavljeničkog, sada već dva desetljeća staroga albuma „Ruke“, koji je nedavno doživio i vinilno reizdanje i dovoljno prostora za improvizacije u stilu cool jazza. Izvrsno je ovo lagano i opušteno otvaranje s fenomenalnim solom Luke Žužića na trombonu te zanimljivim ritmičkim improvizacijama Janka Novoselića i gitarom Elvisa Penave koji svira u stilu Gjanga Reinhardta. U nastavku slijedi pjesma „Bi mogo da mogu“, s posljednjega albuma grupe Haustor („Tajni grad“) koja ponovno ima upečatljiv početak, ali i iznenađujući ubrzani obrat u drugom dijelu u kojemu dominira trubač Branko Sterpin, dobitnik nagrade Hrvatske glazbene unije za najboljeg jazz trubača i ujedno prijatelj Puhačkog orkestra DVD-a Đakovo. Nakon toga možemo poslušati „Čudne misli“ u fenomenalnoj izvedbi u kojoj se ističu dvoje solista: Mira Kadoić (alt saksofon) i već spomenuti Luka Žužić (trombon). Uz lijepe bas dionice na visokim žicama (Saša Borovec) i usklađene linije bogate brass sekcije skladba je nadopunjena i dinamičnim ritmičkim strukturama. „Uhode“ kreću u blues ritmu sa zanimljivim solom Damira Horvata na bariton saksofonu. Čuje se ovdje i fantastičan uvod na Hammondu za kojega nisam siguran tko ga svira, jer na CD-u piše da klavir svira Joe Kaplowitz pa pretpostavljam da je on odsvirao i ove prekrasne dionice.

Daleko sam od jazz znalca i priznajem da u tumačenju ovoga žanra moram još „mnogo žganaca papati", ali pjesma „Wanadoo“ s prizvukom jazz-fusiona nekako mi u ovu kombinaciju, kao što već rekoh, baš i ne sjeda te ju je Rundek glatko mogao zamijeniti za neku drugu svoju pjesmu (ako ništa drugo, barem za nas koji smo u ovom žanru nevježe). Aranžerski, uvod me podsjeća na Bowiejevu „Sue“, a solo gitara Elvisa Penave upravo je nevjerojatna, kao i Novoselićevo snalaženje u neparnim ritmovima na udaraljkama. Pjesma „Ruke“ i u ovoj inačici sa solom Mire Kadoić na flauti zvuči nadasve zanimljivo: ima ovdje neizostavne akustične gitare i ponešto harmonike koja joj daje onaj očekivani francuski štih, jer pjesma je, u konačnici, ondje i uobličena dok je Rundek živio u Parizu. Pjesma „Ima ih“ remek djelo je s albuma „Mostovi“ iz 2015. godine, a u njoj ima elemenata svega što bismo mogli povezati s etno-jazzom, jer se u pratećim vokalima (Maje Rivić i Igora Pavlice) čuje neko alpsko jodlanje (koje srećom nije pokrenulo snježnu lavinu), dok je solo Vojkana Jocića na tenor saksofonu sa složenim ritmičkim strukturama Janka Novoselića u pozadini jednostavno - fenomenalan. Bez sumnje, najvjerojatnije najbolja pjesma koju je Rundek u svojoj dosadašnjoj karijeri stvorio jest - „Šal od svile“. Umjesto s gitarom, kreće s akordima na klaviru kojemu se brzo priključuju diskretni puhači, jazz proigravanje na činelama, a postupna gradacija pjesme je fascinantna. Ukratko, ni najmanje ne čudi da ova pjesma sveukupno uzevši sa solom Marija Bočića na tenor saksofonu odlično funkcionira čak i u ovoj, pomalo nakićenoj jazz verziji. „Šejn“ je još jedna pjesma s Haustorovog albuma „Bolero“ i počinje nenametljivo s prepoznatljivim ritmom, Rundekovim vokalnim šapatom, dok su izvornu usnu harmoniku u novom aranžmanu Mirona Hausera zamijenili diskretni puhači. Ali, svi elementi su ovdje: prateći vokali, ritam i fantastičan solo Mihaela Györeka na soprano saksofonu. „Ena“, koju Rundek vjerojatno smatra svojim najvećim hitom u karijeri, ponovno je brza, ritmična i lepršava. Nakon uvoda na bubnjevima fascinantna su glazbena i uigrana ritmička rješenja puhačke sekcije , a u ovu pjesma s Haustorovog „Bolera“, ponovno su ubačeni vokalni etno-elementi. Lako moguće da je to vjerojatno jedan od najboljih momenata ovoga albuma, jer je aranžman napravljen savršeno, a solo Davora Križića koji svira jazz već preko tri desetljeća uklopio se u ovu pjesmu perfektno. Još jedna pjesma u stilu etno-jazza je, naravno, „Apokalipso“, hit s Rundekova istoimenog solističkoga prvijenca, na kojem je solo izveo Darko Sedak-Benčić, majstor trube i roga, ujedno i član Big Banda RTV Slovenije, dok je tubu odsvirao Joe Kaplowitz. Još jedna, ponešto teža pjesma za prva slušanja s obzirom da spaja jazz i Rundekovo vječno koketiranje s alternativnom glazbom jest pjesma - „Slick Seṅorita“. Ima i ovdje etno-elemenata, jer kreće s onim „Kad si bila mala, Mare“, ali i world musica, jer se koristi engleski jezik. Aranžerski je i ova pjesma zanimljiva, a solom se ističu Mira Kadoić (alt saksofon) i Luka Žužić (trombon).

Ukratko, bez imalo pretjerivanja, mogli bismo zaključiti da je Rundekov album „Za vašu poslijepodnevnu zabavu“ ostvaren sa Jazz orkestrom HRT-a, pedantno je osmišljen, raznoliko a opet ujednačeno aranžiran, izvrsno izveden pod dirigentskom palicom Mirona Hausera hvale je vrijedan i zanimljiv projekt koji je još jednom pokazao da su talent i znanje neoboriva kombinacija. Interesantno bi bilo poslušati suradnju Jazz orkestra i sa Sacherom, Vješticama, Goranom Baretom ili, recimo, Psihomodo Popom i drugima. Možda se i takvi projekti realiziraju, tko zna?

Ivan Dukić

Hits 1274
Ruke (remastered) « Ruke (remastered) Darko Rundek Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Mariza oduševila punu dvoranu Lisinskog


Sukhishvili u Lisinskom - II. dan


Poluintimni koncert velikog gospodina u maloj Šiški


Mimika Orchestra nastupio u ciklusu Chiaroscuro


Sukhishvili u Lisinskom - I. dan


Kawasaki 3P sirovo i jako zagrmili Tvornicom kulture


Nirvana tribute u VIB-u


Perpetuum Jazzile u Lisinskom


HC PUNK-erija u domu kulture zvanom Močvara


Judas Priest, Saxon i Uriah Heep u Beču


Galerija fotografija: Stare pizde + Prazna kutija


Galerija fotografija: Skotni vrag


Dalmatinsko jugo i akustična Vlatkova rapsodija


freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici