Review
Nakon dugih sedam godina, njemački rock bend Scorpions, svojim se vjernim obožavateljima vratio s novim, devetnaestim po redu, studijskim albumom pod naslovom „Rock Believer“. Ono što je još jedna njegova posebnost jest i činjenica da je ovo ujedno i prvi studijski album na kojemu svira novi bubnjar Mikkeyjem Deejem, koji je zamijenio Jamesa Kottaka. Naime, godinu dana nakon što su objavili svoj prethodni album „Return to Forever“ (2015.), Kottak je, izgleda, nakon dugih 18 godina, ipak 'najuren' iz benda zbog pretjerane konzumacije alkohola koja mu je, kako obično biva, uneredila život na svim razinama. Između ostalog rezultirala je i sve češćim iznošenjem politički kontroverznih izjava koje su nepotrebno opterećivale bend: uhićen je 2014. jer je vrijeđao islam, a otkako je isključen iz Scorpionsa dobio je 'dodatna krila' u iznošenju konzervativnih stavova koji su se doticali „afro-amerikanaca“ itd.
S druge pak strane, Mikkey Dee poznat nam je kao posljednji bubnjar grupe Mötörhead, a neki možda i pamte da je povrh toga svirao i u bendovima kao što su Helloween i King Diamond.
Scorpionsi su, dakle, napravili najduži razmak između dvaju studijskih izdanja. I to u okviru njihove diskografije koja je uistinu impresivna, budući su snimili 19 studijskih albuma i šest živih albuma, objavili trinaest snimaka koncerata i čak 29 kompilacija (!), a povrh toga 92 singlica i 43 videa.
No, vratimo se na ishodišnu točku i poslušajmo što su nam Scorpionsi na svom albumu novo pinudili. Recimo, početak službenoga dijela ovoga njihovoga albuma ponudio nam je odličan, žestoki ulet s pjesmom „Gas In the Tank“, koja je, vjerojatno po njihovoj procjeni, ponajbolja pjesma ovoga albuma. Stavili su Scorpionsi ovdje sve na najsigurniju kartu: pjesma ima žestoki riff, pjevni refren, popraćen dijelovima koje će publika rado samostalno izvoditi na koncertima, a obogaćen klasičnim, urnebesnim solom kojega je onako heavy metal upravo školski odsvirao Matthias Jabs. Međutim, izvođački je zanimljivija iduća „Roots In My Boots“ sa zahtjevnijim ritmičkim strukturama koja podsjeća na ono što su nekad radili AC/DC i Mötörhead. Na nju se nadovezuje kvalitetna „Knock 'em Dead“ koja ih je ponovno vratila hard rock korijenima, prepuna odličnih električnih gitara, u sklopu kojih obojica gitarista daju najbolje od sebe. U nekim trenutcima kombinacija gitara podsjeća na nenadmašan Keith Richards/Ron Wood gitaristički dvojac u kojemu je teško razlučiti tko od njih dvojice što svira. „Rock Believer“ kreće žestoko, a potom se ponešto smiruje u stilu onih njihovih ranijih pjesama. Dojmljiva je to priča namijenjena vjernicima koji možda manje vjeruju u izvanjsko, a više u rock, koji je u konačnici, ionako sveobuhvatno sagledavši - trajna vrijednost. „Shining Of Your Souls“ ima onaj uhu zarazni gitaristički 'Leit-Motiv', a bend si je dao truda i razradom pratećih vokala ispod kojih su zanimljive bas dionice, a povrh toga je izveden i dobar gitaristički solo. Ipak, „Seventh Sun“ moj je osobni favorit. Naime, postoje pjesme koje uvijek zamišljamo kao koje posebno zvuče uživo. A ova bi s čvrstim basom u pozadini, diskretnim gitarama nakon kojih slijede čvrsti ritmovi, mogla biti upravo ova. I premda su možda tekst kao i realizacija pratećih vokala donekle predvidivi, pjesma ima jednu zanimljivu kompaktnost i čvrstinu. Možda nakon ove pjesme prečvrsta „Hot And Cold“ podsjetila me riffovski na ono što je Iggy Pop radio na albumu „Instinct“. Bez sumnje, ovo je nešto slabiji moment ovoga albuma, tim više što nakon njega slijedi poprilično šablonska „When I Lay My Bones to Rest“ koja, premda žestoka, nekako ipak ne prolazi u ovoj priči. “Peacemaker“ je još jedna pjesma pisana po hard-rock obrascu, koja unatoč lijepim porukama i žestokim gitarama ne ispunjava posve iščekivanja, „Call Of the Wild“ je ako ništa drugo, ritmički zahtjevna, pa zaslužuje dodatnu pozornost. Međutim, unatoč najboljoj volji ne pronalazim u njoj nekih novih posebnosti. Posljednja pjesma na službenom dijelu albuma je „When You Know (Where You Come From)“, klasična metal-laganica koja ponovno ne nudi ništa novo. Popraćena će možda biti nekim spotom s upaljenim svijećama koji će funkcionalno pratiti riječi „ako znaš odakle si, znaš kamo ideš…“. S tehničke strane, odrađena je besprijekorno, ali uistinu nije posebno zanimljiva.
Premda bazično izdanje novoga albuma sadrži jedanaest pjesama (devet žestokih i dvije laganije), postoji, naravno, 'deluxe' izdanje s dodatnim CD-om, na kojemu se nalazi još pet dodatnih, tako da se sve zajedno moglo lijepo uklopiti na dvostruko vinilno izdanje. Isplati ga se potražiti, jer ga otvara žestoka "Shoot for Your Heart", koja se po mom skromnom mišljenju, mogla naći na originalnom albumu i zamijeniti barem onih, čini mi se, nekoliko nepotrebno 'sladunjavih' pjesama. Na nju se nadovezuje riffovska i sasvim ugodno ritmična "When Tomorrow Comes", a potom slijedi i zanimljiva, pomalo Stoneovska - "Unleash the Beast". "Crossing Borders" zvuči kao manje-više šablonska i bezlična stvar, ali nakon nje slijedi vrlo zanimljiva, akustična verzija pjesme "When You Know (Where You Come From)", koja izvlači iz Scorpionsa ipak onaj najzanimljiviji bitak.
Ako gledamo, COVID je imao i nekih pozitivnih posljedica: naime, u nedostatku živih nastupa mnogi su se bendovi pa tako očito i Scorpions okrenuli vlastitoj kreativnosti: pronalazili putove kroz labirinte kreativnosti što je neminovno rezultiralo i nizom vrlo kvalitetnih uradaka. Jedan od njih svakako je i ovaj. I premda nije u potpunosti savršen, svakako je na svoj način obogatio buduću koncertnu ponudu ovoga benda, te bez imalo sumnje, razveselio obožavatelje. Povrh svega, novi album Scorpionsa nepobitno je dokazao da su Scorpions još uvijek bend na kojega i nakon svih godina treba i te kako računati.
Ivan Dukić
« Return To Forever 
