Review
Kada vam netko, u mom slučaju blaženo svemrežje, preporuči album nekog vama nepoznatog izvođača i pri tome upotrijebi ključne riječi, odnosno druge izvođače kao što su Neil Young, T-Rex, The Stooges, fuzz, lo-fi, a tek dok na popisu pjesama uočite naslov svima dobro znanog disco hita Hot Chocolate, znajte da jednostavno morate poslušati tu osobu ili u mom slučaju svemrežje, koje još jednom pokazuje da me poznaje puno bolje no što mislim, što je samo po sebi prilično zabrinjavajuće.
Koliko god nekome bilo poznato ili nepoznato ime Ty Segall (osobno nikad čuo za dotičnog), znajte da se radi o multiinstrumentalistu koji je do sada, premda iza sebe ima tek 3 desetljeća života, od kojih je nešto više od trećinu proveo baveći se glazbom, samostalno snimio 10 dugosvirajućih albuma, 21 dugosvirajući album kao član bendova, bezbroj (ne baš bezbroj, ali jako puno) kratkosvirajućih i singl izdanja, kolaboracija na raznim projektima i pojavljivanja na kompilacijama. Ukratko, klasičan slučaj glazbene hiperproduktivnosti.
Općenito, retroaktivno kopanje po nečijoj karijeri i istraživanje prethodne diskografije, osim što je nepovratno ukaljano time što prvo čuto nije ono prvo napisano, ujedno je i vrlo nezahvalno jer u relativno kratkom roku pokušavate nadoknaditi ono što glazbenik stvara već godinama ili decenijama, a da ne govorim o tome što je, zbog gore navedenog sumanutog tempa izdavanja albuma u slučaju Ty Segalla to gotovo nemoguće i u neku ruku zamorno. Nije moguće u potpunosti iskusiti i svjedočiti odrastanju i sazrijevanju glazbenika te razvoju njegove glazbe kad već znate što vas čeka na kraju puta, uvjetno rečeno. Na kraju tog divnog, fuzz pedalama popločenog puta.
Ništa od gore navedenog teoretiziranja i faktografskog istraživanja nije me moglo pripremiti na tu eksploziju neopisivog oduševljenja pomiješanu s očajem i predobro poznatim osjećajem "gdje je ovo bilo čitav moj život" kada sam pustio prvu stvar, "Fanny Dog", a pogotovo nakon fenomenalne obrade "Every 1's a Winner". Iako sam u potpunosti svjestan činjenice da se u ovoj profesiji glavnina posla obavlja uporabom riječi te kombinacijom istih, u nekim slučajevima dovoljno je, zapravo i jedino moguće citirati Jodie Foster i njen bezvremenski: "No words".
Na "Freedom's Goblin" nalazi se čak 19 pjesama; što drugo očekivati od tako pretjerano, pardon relativno pretjerano produktivnog glazbenika. Na albumu nema jasne teme, svaka stvar je praktički svijet za sebe, što je i sam Ty rekao. Slušajući album pjesmu po pjesmu, polako postaje jasno da ovaj bend, osim sveprisutnog tračka distorzije, uopće nema točno određen stil – od Becka, Marca Bolana, pa sve do neupitnog utjecaja Neila Younga i Crazy Horse u zadnjoj "And, Goodnight", koja je zapravo odlična obrada Tyove pjesme Sleeper iz 2013., vidi se da je Ty Segall u siječnju izbacio ozbiljnog kandidata za jedan od najboljih albuma ove godine.
Vilim Ivančan
« Ty Segall 
