Review
„The Sonic Dawn“ je danska, psihodelična rock/blues grupa osnovana 2013. u Kopenhagenu. Prvotno su se zvali „The Mind Flowers“, ali su ubrzo promijenili ime u „The Sonic Dawn“. Grupu čine Emil Bureau (vokal i gitara), Niels Bird Fuglede (bas) i Jonas Waaben (bubnjevi i udaraljke). Dosad su izdali tri studijska albuma: „Perception“ (2015.), „Into the Long Night“ (2017.) i najnoviji „Eclipse“ (2019.).
Već na prva dva albuma kombinirali su rock i blues sa psihodeličnim elementima, stvarajući pod jakim utjecajem šezdesetih. Prvi album nije polučio neke dobre kritike, ali za drugi, kojega su snimili u jednomjesečnoj izolaciji u iznajmljenoj kući na obali Sjevernog mora u Danskoj, neki su kritičari rekli da bi The Sonic Dawn mogao postati „sljedeći veliki bend trenutnog retro rock vala“. Ono što je također bitno obilježje benda su česta putovanja, turneje i niz živih nastupa. Tako su u sklopu europske turneje koja još uvijek traje, nepuna dva tjedna po izlasku svog trećeg albuma „Eclipse“, nastupili i u zagrebačkom KSET-u.
Treći album „Eclipse“ obuhvatio je sve najbolje što su dale šezdesete: osjeća se utjecaj „Allman Brothers Banda“, „The Creama“, „Creedence Clearwater Revivala“, Jimia Hendrixa, pa i samih „The Beatlesa“. Na ovome su albumu radili godinu dana, a nastao je kao zbirka 13 najboljih pjesama koje su izdvojili između 40-ak koliko su ih od prošlog albuma napravili. Uz navedena tri člana grupe, poseban obol zvuku benda dao je Errka Petersson, koji je svirao orgulje, električni klavir i mellotron, te surađivao kao koautor na čak tri kompozicije.
Album otvara lagana i sjetna pjesma simbolična naziva „1969“, u kojoj priznaju da su izvan vremena i da bi željeli da zauvijek traje upravo ta godina. Pjesmi je prilog dao i Uffe Lorenzen koji svira maracas, zvečke koje se obično koriste za stvaranje ritma rumbe. Već sljedeća pjesma „Psychedelic Ranger“ je žešća, s više ritma, napravljena u stilu „Creedencea“. Lagano prebiranje po gitari uz nenametljiv ritam i vokal uvodi nas u iduću pjesmu „The Stranger“ s postupnim ubrzavanjem, ugodnim pratećim vokalima i čistim „surferskim“ solom. Slijedi brza, kratka i rokerska „No Chaser“ s efektnom solo gitarom u stilu Robbie Kriegera koja se čuje u podlozi pjevača, a na Doorse nas pomalo podsjećaju i orgulje. „Opening Night“ je kontemplativna, lagana stvar, s ugodnim pratećim vokalima, prava poslastica za sve koji vole šezdesete. Iduća „Circle Of Things“ počinje u laganom ritmu, koji ima blagi prizvuk countryja, ali se lijepo razvija i daleko je od jednoličnosti. „On the Edge Of Our Time“ zvuči kao da je ispala iz neke stare Harrisonove ladice pod utjecajem Ravija Shankara. „Christiania“ je vesela pjesma posvećena istoimenoj slobodnoj komuni koja se nalazi u Kopenhagenu, u drugom dijelu pjesme ističu se solo gitare koje efektima podsjećaju na ona čišća sola Hendrixa iz početaka grupe „Experience“. Iduća „The Last Page“ ne osvaja na prvo slušanje, no nije loša, jer ima dobar tekst i kvalitetan solo na gitari. „Love Bird“ kreće istrzanim solom na gitari i bržeg je ritma, ponovno ima klavijature u stilu Manzareka iz Doorsa, a pjevač vokalom kreće do visina koje postiže prilično vještim prebacivanjem u falset. „To Change Who We Are“ je još jedna blago psihodelična, ali zanimljiva stvar, tekst upućuje na bezuspješna lutanja u potrazi za promjenom. „Islands In Time“ je pjesma laganog, ali dinamičnog ritma s decentnim zvukom orgulja i gitara. Posljednja pjesma na albumu „Towards the End“ ujedno je i najduža. Kreće laganim ispreplitanjem gitara i vokalima te se polako uz pomoć ritma i orgulja izgrađuje u vrlo kvalitetnu kompoziciju koja mirno zatvara jedan natprosječno dobar album.
Kao što piše na službenim stranicama grupe, album je „nadahnut osobnim doživljajima i trenutnim krajem svijeta kakvoga danas poznajemo. 'Eclipse' se bavi osjećajem očaja kojega će mnogi prepoznati. Međutim, glazba je raznobojnija nego ikad, jer put u bolju budućnost počinje u umu. 'Eclipse' je izlaz iz tame. Neki bi mogli reći putovanje.“ Dodao bih: jedan vrlo zanimljiv album koji će se svim ljubiteljima šezdesetih svakako svidjeti.
Ivan Dukić
