Riddles, Ruins & Revelations

Review

Sirenia je trebala promjenu.

Smatram se osobom dobrog pamćenja, ali doslovno se ne mogu sjetiti niti jednog od njihova posljednja dva albuma. Njihovi oštriji obožavatelji možda se neće složiti sa mnom, naravno, ali činjenica je da su promjene tu. "Riddles, Ruins & Revelations" u osnovi je moderan metal koji slijedi formulu daleko novijih bendova od njih.

Prva pjesma i singl "Addiction №1" indikativni su za novo lice benda. Pjesma ima izraženu pop metal nijansu, ali je i očiti hit. Da su takve pjesme objavili prije 20 godina, danas bi vjerojatno bili klasici. Postoji još nekoliko skladbi u ovom elektroničkom i modernom stilu s pojednostavljenim riffovima. Među njima su "Into Infinity", 6-minutna "Downward Spiral", u kojoj se izmjenjuju muški i ženski vokali, kao i izravno ubojiti industrijski "Beneath the Midnight Sun".

Potonja mi je postala najdraža pjesma na albumu, ali ne samo zbog fine elektronike i gotovo eurodance refrena. Razlog je i u oštrom vokalu sveprisutnog Mortena. Nešto se slično događa u još uvijek industrijski orijentiranoj "The Timeless Waining", ali rezultat tamo nije tako impresivan. Više Sirenijinog starog dobrog simfonijsko-gotičkog opernog metala može se čuti u "Passing Seasons", "Towards an Early Grave" i potpuno staroj školskoj atmosferi "This Curse of Mine". "We Come To Ruins" također nije loša pjesma, uključujući Mortenove urlike. Vrlo ugodno iznenađenje na kraju je "Voyage Voyage“.

Tražimo li problem u albumu, možemo pronaći mnogo subjektivnih. Ali od sada nadalje sugeriram da problem nije u moderniziranom stilu, elektronici i motivima pop-metala. Problem je u tome što neke pjesme zvuče isto. Samo usporedite riffove - neki se izravno ponavljaju u nekoliko različitih pjesama, što je zaista čudno. Ali čak i tako, ne mogu reći da sam razočaran. Čak sam i na mjestima ugodno iznenađen. I za razliku od prethodna dva albuma Sirenie, ovdje se barem imam čega sjetiti.

Dražen Plukavec