Review
Stvoren ponajprije iz entuzijazma, a potom perfekcije nastao je u bespućima politizirane i „omamljene“ zapadne američke obale prvi bijeli zeko - White Rabbit. Ponosni „roditelji“ bili su Jefferson Airplane, bend nepredvidivih međuigri vokala i instrumentata, čudnih i prodornih harmonija. Bio je to zbunjujući potpuri jazz, folk i blues idioma – s očitim narkotičkim usmjerenjima.
Skoro 55 godina kasnije Freiburgom prpošno poskakuje potomak imenom Wheit Raebitt u veselom i zaraznom ritmu svojstvenom bendu Tito & Tarantula, kao stvorenom za soundtrack filma „Od sumraka do zore“. Život mu je udahnut od članova benda Sound of Smoke (malo čudan i otkačen naziv benda, njegova besmislenost ima gotovo istu paralelu kao sladoled s okusom duhana kojeg je zaželjela Peggy iz urnebesne serije Married with Children).
Dakle, Sound of Smoke su: Isabelle Bapté (vokal, klavijature), Jens Stöwer (gitara), Florian Kiefer (bas) i Johannes Braunstein (bubnevi), a svi zajedno se uspješno furaju na psihodelični blues/rock s akcentom na glazbu 60-tih i ranih 70-tih, što je dodatno izraženo i na samoj omotnici kojom dominiraju (halucigene??) gljive poviše kojih se izmjenjuju mjesečeve mjene.
Kroz eksploataciju poznate glazbene prošlosti koja ustvari postaje njihova realna sadašnjost, Sound of Smoke kao tvorci snova (što se za glazbenike podrazumijeva) kroz svoje su glazbene dobro elaborirane priče napravili solidno glazbeno ventiliranje.
Njihovo pomicanje glazbenih kazaljki unatrag obilježeno je istovremeno nježnošću i žestinom, kao i potrebnim psihodelijskim začinom. Različite su to priče uglavnom nastale iz jamminga iz kojih se rađa potrebna energija za oblikovanjem finalnog oblika svake pjesme koje sasvim smišljeno i koncizno imaju i glavu i rep.
Otvarajuća „Shadows“ trenutno me asocira na atmosferu briljantne „Jungles of Jupiter“ u izvedbi Toyah. Bas gitara veze glavnu nit na koju se nadogradio Isabellin nježni soul vokal. Jednostavna jednažba – bas i vokal u tvorbi odličnog i zanimljivog početka. Gitara i bubanj tvore sasvim pristojan privjesak.
Naslovna „Phases“ posjeduje solidnu, zaraznu dozu hipnotičnog arapskog melosa začinjenog flautom (koja automatski vuče na Ian Andersona) i psihodelijske atmosfere koje se ne bi svojevremeno postidjeli ni Grace Slick i „njeni“Jefferon Airplane.
Ostatak materijala posjeduje šarenilo koje otkriva njihov interes i za drugačije oblike koji generalno rečeno naginju stoneru , a ruku na srce i nisu pretjerano zanimljivi, iako iskre ponekad znaju frcati kao u „Desert Road“ koja indikativno naginje zvuku ranih Deep Purplea, te naročito „Darkness“ koja bi mogla biti njihov „Highway Star“.
Upitani koje bendove i pjesme bi rado preporučili, izbor je bio sljedeći: Electric Octopus – „This Is Our Culture“; All Them Witches – „Lightning At The Door“; King Buffalo – Longing To Be The Mountain“.
Ukratko - nije loše, ali nije ni za pamćenje.
Đorđe Škarica
