MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Saint Etienne
Žanr Pop
Grad Croydon, London
Država Engleska, UK
Aktivan od 1990. - aktivni
WEB saintetienne.com
Tags Saint Etienne

Bookmark

Zanimljivo je kako se neki bendovi stope s gradom u kojem su nastali i u kojem rade. Ne mislim pritom na strogo fizičko vezivanje uz jedno mjesto, već na duhovnu povezanost koja se najjasnije da osjetiti u samoj muzici koja u tim slučajevima nužno postaje dio lokalnog urbanog folklora, muzici koja svoj grad „prati“, u dobru i zlu, i postane jedan od njegovih nevidljivih spomenika. Upravo takvu povezanost s Londonom pisac i žurnalist Jon Savage ističe za bend Saint Etienne u tekstu što prati njihovu najnoviju kompilaciju London Conversations: The Best of Saint Etienne. Moram priznati da sam tek slušajući tu kompilaciju i čitajući njezin popratni tekst sagledao u tom svjetlu ovaj bend s kojim se družim već dosta dugo. Njihov pop za vrhove top-lista u savršenom svijetu, kako običavam u par riječi sažeti njihov zvuk, bio je donedavno upravo to i ne mnogo više. Dovoljno za cjeloživotno blisko i ispunjavajuće prijateljevanje. No, Saint Etienne uistinu vole London i u samoj njihovoj muzici, od početaka otvaranjem devedesetih, to se osjeća, ta „veza“ titra, pulsira u ritmu njihove muzike na razmeđi housea, popa, dancea i cijele male obitelji srodnih podžanrova. Tako je i priča o Saint Etienne svojevrsna priča o Londonu zadnjih dvadesetak godina…

Početak (gotovo) kao svaki drugi...

A ova priča korijene vuče još od ranih osamdesetih, kad su školski prijatelji Bob Stanley (rođen 25. prosinca 1964.) i Pete Wiggs (rođen 15. svibnja 1966.) u svojoj školi u londonskom naselju Croydon koristili društvene prostorije za preslušavanje ploča svojih tadašnjih uzora Joy Division i The Fall, zanimajući se i za tehničke detalje, odnosno, mogućnosti koje su pružali tadašnji kazetofoni i rekorderi. Nije u početku bilo namjere o osnivanju benda ni profesionalnom bavljenju muzikom općenito, no upravo su razvoj tehnologije koji je omogućavao sve lakše sempliranje i poigravanje snimkama, te muzika koju su tada gutali u enormnim količinama, natjerali dvojac da počne razmišljati o onom što su ispotiha nazivali savršenim pop bendom. Začudo, ime benda naletjelo je odmah – francuski nogometni klub, odnosno, manje poznato mjesto u Francuskoj činilo se istovremeno egzotičnim i sjetnim, dakle, otprilike onako kako će budući bend uglavnom i zvučati.

Stanley i Wiggs su uistinu bili i ostali poklonici pop muzike, u najširem i najvelikodušnijem smislu te otrcane fraze. Njihovo zanimanje za muziku nije se odnosilo samo na tada još aktualni post-punk kakav se slušao u "cool" krugovima, već su svoje zanimanje jednakim žarom rasprostirali od The Beach Boys do Glena Campbella, od popa šezdesetih do soula sedamdesetih, od pionirske elektronike do acid-housea – bitna je bila samo ljepota i čisti užitak slušanja muzike. Kasnije će opetovano ponavljati da nisu dance, već pop bend, jednostavno i kategorički. Konceptualan pop, nadodao bih, ili da kažem pametan, kao inteligentno srastanje čistokrvog popa i avangarde. No, redom...

Drugom polovicom osamdesetih, tržištem su harali prilično jeftini Akai sempleri i sintisajzeri, što je poguralo dvojicu entuzijasta sve zaraženijih acid-houseom da se uhvate bezgraničnih poigravanja loopovima i semplovima. Počeli su štancati muziku za partyje, počesto ubacujući filmske dijaloge u svoje žanrovski raspršene mikseve, uključivši se i u fanzinske vode. No, po završetku školovanja, ideje o bendu stavljene su neko vrijeme na led, čisto iz financijskih razloga. U to vrijeme je Stanley radio kao muzički novinar i upravo ga je taj posao opet vratio idejama iz školskih dana. Naime, pomalo razočaran tadašnjom pop scenom, potražio je svoga drugara Wiggsa u konačnoj namjeri da pokrenu bend. Saint Etienne je tako fomralno nastao 1988. ili, možda konkretnije, 1989, kad se njihov rad uistinu zahuktao. Savršena pop muzika bio je visok cilj, ali nepretenciozan i nadasve srčan pristup tom zadatku omogućio im je da taj naum sprovedu u djelo u svojim maksimalnim rasponima i dosezima.

Preselivši bliže urbanom centru, u naselje Camden, Stanley i Wiggs su započeli rad na prvoj traci koja je trebala postati singl. Prva je ideja bila obraditi Ambulance Blues Neila Younga, no zbog previše teksta, izbor je na koncu pao na Only Love Can Break Your Heart, za što su regrutirali pjevačicu benda Faith Over Reason, Moiru Lambert. Rezultat je bio iznad svih očekivanja, a krajnji doseg još senzacionalniji. Youngov country-valcer postala je urbana plesna himna, objavljena zapanjujuće lako, čak i po mjerilima samih autora. Našavši se s lokalnim producentom Ianom Cattom, te preko njega s Jeffom Barrettom, koji je tada, između ostalih, radio za Factory Records, sve se kotrljalo kao klupko. Barrett je poslušao vrpcu i odmah im, kako je upravo pokretao svoju etiketu, ponudio suradnju. Only Love Can Break Your Heart je tako bez mnogo lutanja ugledala svjetlo dana kao izdanje novopokrenutog Heavenly Recordings. Pjesma se nije probila dalje od top 40 (došla je i Amerike, ali tek na top 100), no utjecaj joj je bio dalekosežan. Postavši prava mala londonska klupska himna za probrane mase, nošena na svojim inteligentnim transžanrovskim srastanjima ostala je jedan od kamena temeljaca nove klupske scene devedesetih.

Ideja je tada još bila da Saint Etienne bude duo koji bi za svaku pjesmu angažirao drugi vokal, u načelu ženski. Tako je za drugi singl Kiss and Make Up, inače preradu pjesme indie-pop benda Field Mice, angažirana pjevačiva novozelandskog benda Dead Famous People, Donna Savage. Pjesma je imala manji utjecaj i uspjeh, ali ih je navela da ipak, bar zbog olakšanja logistike, razmisle o stalnoj pjevačici. Dolaskom u bend dotadašnje pjevačice bendova Prime Time i Love Cut dB, Sarah Cracknell (rođena 12. travnja 1967.) ideja o savršenom pop bendu konačno je oblikovana u potpunosti. Njezina glamurozna pojava i sjetni, meki vokal dali su Saint Etienne finalni touch, postavši, u konačnici, i glavni trademark. Sarah se kretala u istim krugovima, te imala slični muzički ukus i reference. Skladna suradnja bila je najlogičniji i najzdraviji slijed događaja. Njezin vokal i, brzo potom, autorski doprinos u tekstovima, dao je bendovoj toploj sintetici savršenu dozu melankolije koja se stopila u ono što je od početka trebalo biti muzičko odredište.

Prvo što su Saint Etienne u svom punom sastavu snimili bila je i prva pjesma koju su napisali, Nothing Can Stop Us. Skrojena na strukturi pjesme De La Soul i semplu Dusty Springfield bila je, zapravo, rezervna varijanta za prvi singl, budući da se Only Love Can Break Your Heart činila rizičnom. Stanley i Wiggs prigrlili su Sarah i bacili se na snimanje albuma. Iste, 1991, točnije, u listopadu te godine, izišao je Foxbase Alpha, kao tek naizgled neured, ali topao i umješan spoj (i naklon) antiknog popa i novih klupskih strujanja, ispresijecan dijalozima iz filmova i natopljen semplovima s opskurnih ploča. Album je dogurao do 34. mjesta britanske top-liste albuma, ali i učvrstio bend u svojim pozicijama. Mašinerija se pokrenula i nije imala namjeru tako lako stati, nošena, naravno, željom za uspjehom, ali u duhu pravih zanesenjaka, nikako pod svaku cijenu.

Izgubljeni i pronađeni u Londonu

Idući singl Join Our Club (7 Ways to Love i He is Cola objavili su kao Cola Boy, jer im se nisu uklapale u estetski visoke okvire Saint Etienne) brzo se probio do topa 20, svojim produbljenijim, masnijim zvukom najavivši novi album. Popratio ga je i People Get Real, koji se, zajedno s iznova snimljenom Kiss and Make Up (ovoga puta sa Sarah za mikrofonom) našao na američkoj verziji prvijenca. Serija singlova se nastavila s atipičnom Avenue. Pjesma duga sedam minuta, složene strukture i s gorko-slatkim tekstom činila se komercijalnim samoubojstvom. Bili su svjsni da će se toliko duga i tako koncipirana pjesma teško puštati na radio-stanicama, no bend je ustrajao na svojim zamislima. A semplirani Bee Gees nisu zvučali nikad bolje i ljepše! Možda je i toliko ustrajanje na Avenue bilo plod prvog timskog rada cijelog benda. Svo troje su tražili tu plesnu melankoliju, gonjeni duhovima soundtracka tada vrlo popularnog Twin Peaks serijala, kao i svojim stalnim muzičkim referencama koje su dijelili kao jedinstven organizam, a koje su u tom trenutku uključivale i francuske pjevačice šezdesetih.

Dok se njihov kult širio Londonom, a potom i cijelom Britanijom, pa sramežljivo i ostatkom Europe i Amerikom, novi je singl bio dotad najizravniji iskorak u čisti pop. U miksu Alana Tarneya, poznatog po radu s A-Ha, You're in a Bad Way probio je nakratko niti melankolije i donio uistinu osunčan materijal, doguravši do 12. mjesta liste singlova. Pjesma se počela vrtjeti nesmiljeno, povukavši i neke prethodne, pretvorivši Saint Etienne u jednu od londonskih pop institucija. U verziji pjesme koja će se naći na sljedećem albumu, bend daje svoj naklon Londonu – pjesma započinje snimkom s filma Billy Liar iz 1963: "Naravno da je London veliko mjesto. To je vrlo veliko mjesto, gospodine Shadrack. Čovjek se lako izgubi u Londonu. Izgubi se. Izgubi. Izgubi se u Londonu!" Album So Tough će biti prepun sličnih intermezza.

Drugi je album izišao u ožujku 1993. i sa sedmom pozicijom na listi albuma do danas je ostao njihov najuspješniji dugosvirajući rad. Uistinu fascinantan album činio se poput dorađenije i zrelije verzije prvijenca. Popunjen s nekoliko "inserata" iz filmova, kao i "home made" radova, ponudio je novo putovanje kroz nepregledne krajolike pop muzike. Našlo se na So Tough tako štošta, od francuskog popa u Mario's Cafe do atmosferične Avenue, od kišne balade Hobart Paving do inačice trip hopa u Junk the Morgue, od osunčane raspojasanosti u Who Do You Think You are? do pomalo zlokobne Calico i tako dalje, i tako dalje. Ono što je album činilo posebnim i, u cijelom tom žanrovskom metežu, kompaktnim je jedinstvena atmosfera. Naime, i dok su u zvučnicima najplesnije pjesme s albuma, snažna melankolična, tužna crta koja se provlači od prve do zadnje minute ne popušta. Najuspješniji singlovi skinuti s albuma bili su već spomenuti Hobart Paving, Who Do You Think You are? i You're in a Bad Way. U listopadu iste godine, bend je objavio i kolekciju B-strana You Need a Mess of Help to Stand Alone, te božićni EP Xmas '93, na kojem se našao danas već klasik I Was Born on Christmas Day (Bob Stanley je uistinu rođen na Božić) s vokalnim gostovanjem Tima Burgessa.

No, usprkos tako povoljnom razvoju događaja, Saint Etienne se više nisu mogli nesputano kretati u granicama estetike koju su sami kreirali. Ispostavilo se, naime, kad se podvukla crta, da ih je više vremena i novca došlo razrađivanje semplova i pribavljanje svih dozvola za njih nego samo snimanje albuma. So Tough je uistinu po tom pitanju bio mastan zalogaj i doveo je bend do odluka o promjeni strategije. "Ušli smo tako u fazu kad smo prestali koristiti semplove, dijelom i da učinimo stvari zanimljivijima i nama samima", izjavili su, prisjećajući se toga vremena.

Taj stvaralački preokret manifestirao se na sljedećem albumu. Tiger Bay je izišao već u lipnju 1994. i donio je vrlo istaknute elemente folka, koji su se savršeno izmiješali s techno i dance teksturama. Čak je i originalna naslovnica albuma (ona za englesko tržište; američka je sadržavala fotografiju benda) bila u pastoralnom duhu, donoseći sliku Jamesa Clarkea Cooka iz 19. stoljeća, što je mnoge, od producenata do distributera posebno iritiralo. No Bob, Pete i Sarah bili su odlučni u svojoj viziji. Štoviše, materijal su napisali u unajmljenoj kolibi "bogu iza nogu", kako su je opisali, dok su se šopali technom, te folk-bendovima poput Pentagle i Fairport Convention.

Folk-tronica Tiger Baya donijela je srastanje techna i folka u maniri opet tako tipičnoj za Saint Etienne. Neke su pjesme tako, zapravo, prilično čist folk, poput Marble Lions i Former Lover, odsvirane na mandolinama i akustičnim gitarama. Western Wind je, pak, tradicionalna engleska narodna pjesma, dok, primjerice, Like a Motorway najagresivnije spaja techno s folkom, u ovom slučaju, s pjesmom Silver Dagger što datira iz 19. stoljeća. Više je nego očito da je bend uživao u stvaranju ovog albuma koji je dogurao do broja 8 na listi albuma, no odaziv u američki je bio nešto suzdržaniji od očekivanog. Američko se izdanje dosta i razlikovalo od britanskog, od naslovnice do rasporeda pjesama, a neke se, poput Western Wind i Tankerville i ne pojavljuju, već su umjesto njih uvrštene I Was Born on Christmas Day, te alternativne verzije Hug My Soul i Like a Motorway.

Saint Etienne su po izlasku albuma i odrađivanju turneje došli do novih izazova u karijeri. Prilično gust raspored prethodnih tri godine, praktički bez trenutka pauze, a zatim i vrlo zahtjevna turneja koja ih je odvela na mnogo festivala, doveli su do zamora, pa i tenzija unutar samog benda. Izjavili su čak da su se u to vrijeme osjećali i ponašali poput rock benda, odnosno, bar kako su oni to zamišljali da to izgleda. Nove su promjene bile nužne, a ovaj put su podrazumijevale odmor od snimanja i turneja. No, prije dogovorenog odmora, bend je lansirao još jedan vrlo uspješni singl, He's on the Phone, čiji ih uspjeh ipak nije pokolebao u nakani da se na neko vrijeme povuku iz studija. U to vrijeme bend je prešao na etiketu Creation, pa je Heavenly već 1996. reizdao Tiger Bay, promijenivši naslovnicu, malo premiješavši set listu, suptilno promienivši "uzled" nekoliko pjesama, te dodavši He's on the Phone i još tri pjesme koje su se vrlo dobro uklopile u novu cjelinu.

Stvaralačka stanka koja je potrajala sve do 1998. nije donijela i diskografsku apstinenciju. Kolekcija singlova Too Young to Die donio je prvu iscrpnu inventuru, zbirka rariteta Continental izišla je na japanskom tržištu, a trovinilni, odnosno, dvodiskovni Casino Classics donio je zanimljivu zbirku remikseva od strane renomiranih klupskih meštara Aphex Twina, Davida Holmesa, Underworld ili Chemical Brothers, da spomenem samo neke. Što se tiče samih članova benda, Sarah Cracknell je snimila solidno primljen solistički pop album Lipslide, dok su Bob i Pete pokrenuli vlastitu malu etiketu EMIdisc, te organizirali klupske večeri u vlastitoj DJ-režiji. I danas se rado prisjećaju tog vremena, spominjući ga kao "godine divljine". No zdrav duh Saint Etienne nikako nije bio za upokojenje.

Iz Skandinavije s ljubavlju

Već očito gladni novih izazova i stvaralačkog zanosa, Sarah Cracknell, Pete Wiggs i Bob Stanley su se ponovno okupili 1997. u novom ozračju britanske pop scene. Tadašnji britpop ih je već prilično iritirao, a kao svijetle primjerke navodili su Denim, Earl Brutus i Pulp, odvojak muzičke matice kojem su se, kako sami priznaju, propustili pridružiti. Njihove su se uši okrenule prema skandinavskoj pop sceni, pa je i njihova muzika neminovno krenula tim smjerom.

Sarah Cracknell je skratila promociju svoga solo albuma, već time jasno pokazavši da nema ničeg profesionalno bitnijeg od Saint Etienne. Kad se ekipa opet okupila, ništa ih nije moglo zaustaviti, kako je sugerirala još pjesma s Foxbase Alpha. Spakirali su kovčege i s novim demo snimkama poletjeli za Švedsku, točnije u Tambourine Studios u Malmou. Snimke rađene na sintisajzerima i ritam mašinama u svoje je producentske ruke uzeo Tore Johansson, poznat po radu s Cardigansima. U studiju se bendu pridružio i kompletan živi bend potpomognut puhačima i snimanje je bilo gotovo u dva tjedna. Rezultat je briljantan Good Humor, a usporedo su snimljene i buduće b-strane singlova.

Dotad najorganskiji album benda, sniman gotovo u cjelosti s bendom, odnosno, živim instrumentima, zadržao je, naravno, prepoznatljivu pop notu koju Saint Etienne njeguju od samih početaka. Ovoga puta, ona kao da je posve raspojasana, pa se Good Humor danas, s distance, čini kao najizravniji, najpristupačniji, najogoljeniji i najvedriji album koji je bend snimio. Pjesme odabrane za singlove bili su diskoidna Sylvie i baharahovska The Bad Photographer (bend je za drugi singl htio Lose that Girl, no diskografska kuća je imala završnu riječ).

Usprkos maćehinskom odnosu Creationa prema albumu i bendu (sam izlazak je odgađan zbog prioriteta oko izlaska i promocije tada svježeg albuma Oasis, "Be Here Now"), Good Humor je bio i priličan komercijalan uspjeh, mada ispod razine prethodna dva albuma. Uspjeh je posebno značajan bio u SAD, za čije su tržište Saint Etienne pustli i zbirku b-strana Fairfax High, najavivši time i buduće US-only projekte. U Americi je distribuciju preuzela glasovita grunge etiketa Sub Pop iz Seattlea.

EP Places to Visit, pak, već je najavio novi smjer u radu benda. Okretanje čistoj elektronici i donekle hladnijem zvuku poklopilo se s novom promjenom etikete. Creation su zamijenili jednom od zadnjih nezavisnih diskografskih etiketa, Beggars Banquet, u čvrstoj nakani da zadrže nezavisni status i umjetničku slobodu, kao i pošteniji odnos same kuće prema njima. Sound of Water je sniman u Berlinu, u studiju To Rococo Rot, bez podrške stalnog suradnika Iana Catta, a izišao je u lipnju 2000. Slušajući novu britansku, njemačku i kalifornijsku elektroniku, ekipi se taj zvuk činio kao nov izazov, mnogo veći od onog što se dalo naći i čuti na aktualnoj dance sceni. Nov zvuk, najavljen začudnim singlom How We Used to Live, devetminutnom epopejom razlomljene strukture (bend ju je odbio skratiti za singl izdanje), podijelio je fanove, možda po prvi puta. Iako se nov elektronički pravac savršeno stopio s njegovanom linijom melankolije, dijelu se publike razigrani Good Humor sad učinio poput zavaravanja. Album je tako dogurao tek do 33. mjesta na top listi albuma.

Singlovi koji su uslijedili, Heart Failed (In the Back of a Taxi) i Boy is Crying također nisu polučili uspjeh singlova s prethodnih albuma, no nije se činilo da bend gubi svoje već kultno sljedbeništvo, kao ni naklonost kritike, koja je album prihvatila kao dobrodošao zaokret. Za američko je tržište, po uzoru na prethodni album, puštena dodatna kolekcija b-strana Interlude.

I natrag u London

Početkom 2001. Saint Etienne su prebacili kreativne snage i na druge medije, točnije, film. Počeli su, naime, snimati London, doslovce. "Počeli smo snimati djelove Londona koje smo poznavali i voljeli. Htjeli smo se koncentrirati na čudne građevine i prostore između njih: uglavnom poslijeratnu arhitekturu i betonski brutalne zgrade iz pedesetih i šezdesetih", rekli su o svom projektu tada. Režiju su preuzeli Paul Kelly i Kieran Evans, a naracije se primio Michael Jayston. Saint Etienne su, naravno, bili muzička alfa i omega projekta, pri čemu su se ponovno obratili Ianu Cattu i Brianu Higginsu.

Soundtrack filma postao je novi službeni album benda, nazvan kao i film. Na njemu se bend odlučio vratiti starom zvuku iz vremena prije Good Humor, ali ne bez vješto prikupljenih iskustava u međurazdoblju. Za početak, vratila se naracija između pjesama, zadnji put korištena na So Tough. Ovoga su puta to snimke iz filma, odnosno, Jaystonova naracija. Album je ispao kao vješt balans plesnih ritmova s početka karijere i ambijentalnosti prethodnog albuma, što su mnogi ocijenili dobrodošlim povratkom korijenima, osobito oni koji nisu osobito cijenili prethodna dva albuma. Finisterre je kao album izišao u rujnu 2002, a kao film mjesec kasnije u londonskom Royal Festival Hallu na rasprodanoj premijeri.

I film i album neobična su i iskrena posveta Londonu (naslovnica albuma predstavlja istočnolondonski neboder Ronan Point, uslikan neposredno nakon tragičnog urušavanja 1968, kad su četiri osobe pritom izgubile život) kroz realističnu koliko i optimističnu notu. Dakle, upravo kao djelo zanesenjaka...

Iako je album na top listama stajao lošije nego ijedan prethodni, Saint Etienne su nastavili istim tematskim konceptom naprijed. Ugovor s Beggars Banquet je istekao, te su potpisali za Sanctuary, isporučivši u lipnju 2005. novi album. Tales from Turnpike House je, više nego ijedan njihov rad dosad, konceptualan pop album. Ideja vodilja bila je predstaviti londonski mikrokozmos kroz prizmu zvuka Saint Etienne. Oni su uvijek pjevali i svirali London i on je uvijek bio njihova najizravnija inspiracija; ovoga puta odlučili su da grad izrijekom bude tema cijelog albuma, bez prikrivanja, bez mnogo metafora.

Pjesme s Tales from Turnpike House prate svakodnevicu u zamišljenom londonskom bloku stanova. Pritom, za razliku od većine srodnih djela, Saint Etienne nisu imali namjeru prikazati ni mračnu ni svijetlu stranu britanske metropole, ni high ni low – upravo su običnost, zlatna sredina bili izvor inspiracije. Možda najtoplija i istovremeno najdirektnija ljubavna poruka koju je bend uputio svom Londonu je najavni singl albuma, bossa-nova laganica Side Streets u kojoj Sarah nježno pjeva kako ostaje u svom gradu usprkos širenju straha po ulicama putem masovnih medija. S novim albumom Saint Etienne kao da su i službeno postali londonska institucija. Iste godine su samo za američko tržište lansirali kompilaciju najvećih hitova Travel Edition.

Njihovi albumi i singlovi više ne ulaze na viša mjesta top-lista, no bend se doima vitalnim i optimističnim. Sarah, primjerice, kaže: "Trenutno radimo sporijim ritmom i zadovoljna sam time. Uvijek smo se jako dobro slagali, bez razmirica, bez svađi. Saint Etienne je kao stroj koji treba sva tri elementa da rade besprijekorno da bi sistem funkcionirao. Ganjanja mjesta na top-listama je završeno, mi i dalje želimo istraživati nova područja i uživati u svemu tome." Najnovija kompilacija – ujedno i najslojevitija dosad – London Conversations: The Best of Saint Etienne donosi dvije nove pjesme, This is Tomorrow i Method of Modern Love kao najava, nadajmo se skorog novog albuma. Dobi duh Londona je itekako i dalje prisutan.

Toni Matošin

Albumi (4)
Songs (103)
# Song
Hits 2208

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42