Review
Pokušajte se zamisliti, te se udobno smjestiti u sljedeću hipotetsku (ili pak stvarnu) situaciju: topla, južna mora, geografski smještena u područje djelovanja poznatog gusara Jacka Sparrowa – dakle u Karibima, ili još preciznije, na otoku Jamajka.
Topli povjetarac, oskudno odjevene djevojke (prekrasne kreolke), u jednoj ruci koktel, a u drugoj nezaobilazna mara (molim, bez negativnih konotacija – ovdje je navedena isključivo u zdravstvene svrhe). Pitate se što još nedostaje ovoj idili? Pa GLAZBA, naravno.
Iz daljine se sve jasnije artikulira pulsirajući i dominirajući zvuk bas gitare, ritam gitara svira neke čudne akorde. Isti zvukovi se uporno ponavljaju, bacajući vas pomalo, ali sigurno u stanje omamljenosti (ne zbog gore navedene mare), a onda vam zbog opravdano i objektivno usporenih reakcija iznenada sine – pa jasno, to je Reggae.
Napustimo zafrkantski ton i posvetimo se malo ozbiljnije domaćem radu.
Reggae je u principu vrlo jednostavna glazba za sviranje, često sa ne više od dva akorda, s naglašenim i dominantnim basom koji stvara hipnotičku atmosferu, gurajući u drugi plan ostatak zvučne slike, a ponekad čak i vokale. Nastao je, kako smo gore spomenuli, na otoku Jamajki u kasnim 60-im godinama i obilježen je kao ritmički stil nastao na premisama poznatim kao Ska i Rocksteady. Iako nešto sporiji, baziran je i akcentiran na stilu poznatom kao Skank.
Svoj proboj u glavne glazbene trendove započeo je 1967. godine, kada je pjesma Long Shot Bus'MeBet grupe Pioneers identificirana kao najranije snimljeni reggae materijal. Ubrzo je započeo svoj planetarni uzlet. U Americi ga je promovirao Johnny Nash s pjesmom Hold Me Tight, a određeni utjecaj imao je čak i na Beatlese u njihovoj Ob-La-Di, Ob-La-Da.
Prvu pravu reggae supergrupu ipak vežemo uz njegovu postojbinu – uz grupu The Wailers, koju su sačinjavali kasnije reprezentativna imena ovog žanra – Bob Marley, Peter Tosh i Bunny Wailer. Jedna od najpoznatijih pjesama u reggae stilu je zasigurno ona Boba Marleya – I Shot The Sheriff.
Sedamdesetih godina reggae pomalo izlazi iz mode, da bi svoj revival doživio u osamdesetima, kad ga dostojno prezentiraju imena kao Aswad, Musical Youth i UB 40. UB 40 možemo smatrati najzaslužnijim „bijelim“ promotorima i ambasadorima ovog žanra kroz dugu, neprekidnu karijeru i, što je rijetkost, u neizmjenjenom sastavu.
Početak njihovog djelovanja vežemo uz grad Birmingham i 1978. godinu, kada braća Campbell, Ali i Robin, sa svojim prijateljima stvaraju multikulturološku postavu sačinjenu od Engleza, Škota, Iraca, Jamajkanaca, Jemenaca.
Za njihov pravi proboj zaslužna je umnogome Chrissie Hynde iz poznate grupe The Pretenders, pa su tako: Jim Brown – udaraljke, Ali Campbell – gitara i vokal, Robin Campbell – gitara i vokal, Earl Falconer – bas i vokal, Norman Lamont Hassan – udaraljke, vokal, trombon, Brian Travers – saksofon, Mickey Virtue – klavijature i Terence Wilson, poznatiji kao ASTRO – vokal, truba zasluženo napravili prve glazbene korake ka konačnoj, svijetloj budućnosti.
Prvi album pod nazivom Signing Off izdali su 1980. godine pod nezavisnom etiketom Graduate. Formirani u doba britanskog uzleta ska glazbe, ubrzo postaju relevantan čimbenik na britanskim top listama sa svojom pop-heavy protestnom pjesmom The King (posvećenu Martinu Lutheru Kingu).
Prepoznati kao socijalno osviješteni, buntovni borci za radnička prava, svoje tumačenje reggae glazbe uobličili su u kombinaciji sa punkom i rockom, te na trenutke s rasnim psihodeličnim zvukovima, koji se nažalost nisu pojavljivali u kasnijim radovima. Svoj buntovnički stav potencirali su i samom naslovnicom svog prvijenca, no svakako uzimanjem imena tadašnjeg obrasca za ostvarivanje socijalnih prava nezaposlenih osoba – Unemployment Benefit Form 40.
Specifičan i jedinstven glas Alija Campbella zaštitni je znak grupe, a njegovi gnjevni stihovi u pjesmama Burden Of Shame i Little By Little precizno su usmjereni kao žestoka kritika vladajućim garniturama u kreiranju problema gladi u svijetu. A žestoke kritike ispjevane njegovim baršunasto prigušenim glasom, koliko žestoke bile, poprimaju karakteristike uspavanke, naročito u pjesmama Tyler i Strange Fruit (poznatog klasika Billie Holiday koji se ne nalazi na ovom albumu.)
Tyler otvara A stranu, svojim provokativnim stihovima o suđenju maloljetniku za ubojstvo bijelca, očaravajućim zvukom saksofona, „reggae zakonom“ određenom zvučnom slikom, ali s puno „svemirskih“ zvukova, kojima ovaj album obiluje. Slijedi King sa svojom krasnom melodijom, višeglasnim pjevanjem i povremenim upadima klavijatura i obveznog saksofona, koji se bez pretjerivanja nameće kao vodeći instrument. 12 Bar s pravim reggeae ritmom, diskretnim gitarskim solom, opet s tim „dosadnim„ saxom, neobičnim klavijaturskim upadima i Alijevim glasom koji zvuči kao pravi Jamajčanin.
A strana završava s Burden Of Shame, koja je potpuno na tragu prve dvije pjesme: klavijature zvuče kao harmonika, s pomalo psihodeličnimbackgroundom, zvuk je potpuno omamljujući i tjera na obvezno njihanje u ritmu glazbe. Inače predstavlja kritiku britanskog imperijalizma.
Ovo izgleda savršeno jednostavno, ali je naprotiv sasvim jednostavno svježe, novo i nadasve originalno, a svako savršenstvo izgleda naizgled tako jednostavno.
Mala „mana„ ovog albuma je ne baš pametan raspored pjesama: koncentracija najboljih je upravo na ovom dijelu sa svojim biserima Tyler, King i Burden Of Shame.
B stranu otvara prvi od nekoliko instrumentala pod nazivom Adella.
Prigušeni zvuk saksofona i fini gitarski solo stvaraju atmosferu sunca, mora i albatrosa koji znatiželjno lete povrh glava promatrajući i pitajući što to neobično i lijepo tjera slušatelje na gibanje (volim se gibat, gibat…)
Nastavak se zove I Think It's Going To Rain Today i savršeno se uklapa u zadani okvir albuma. Klavijature preuzimaju zvuk kojeg inače treba stvoriti gitara. Food For Though pak predstavlja ugodnu popunu albuma. Slijedi Little By Little u pomalo ska ritmu s očaravajućim zvukom saksofona, dok završetak pripada još jednom instrumentalu, naslovnoj pjesmi albuma, Signing Off. Dan je zasluženi odušak gitari, basu, bubnjevima i klavijaturama za diskretan solo. Zvukovi svih instrumenata su opet isti, opet omamljujući i opet svježe intrigantni.
Sasvim logičan završetak jedne lijepo ispričane priče.
Ovakav zvuk donekle su ponovili na drugom albumu pod nazivom Present Arms, da bi kasnija diskografija ipak izgubila nešto od socijalne oštrine i kritike te krenula pomalo u mainstream vode – što nikako nije bila loša odluka, jer je iznjedrila hitove poput: Many Rivers To Cross, Red Red Wine, Cherry Oh Baby, Kingston Town, I Got You Baby, Don't Break My Heart, Rat In The Kitchen i mnoge druge koji su nam trajno prisutni u glavi i srcu.
Đorđe Škarica
/
