Are We There

Review

Ako vam se ikad dogodi da pukim slučajem otkrijete album nekog autora za kojeg nikad niste čuli, koji svira vrstu glazbe koju nikad niste voljeli, i on vas na početku zaintrigira svojom jednostavnošću, a nakon nekoliko slušanja potpuno osvoji svojom jedinstvenošću, te kasnije dobijete priliku nešto napisati o istom, znajte da ste u nevolji, pogotovo ako želite (tj. trebali bi) sročiti nešto donekle suvislo. To su naoko slatke brige, ali pokušajte vi nekome objasniti zašto ste nešto zavoljeli, a da objašnjenje nije “sviđa mi se” ili “eto tako”. Pa da pokušam.

Prvo kratki faktografski pregled: Sharon Van Etten, 33-godišnja kantautorica iz New Jerseya glazbom se počela baviti 2005. preseljenjem u New York, tzv. žižu zanimanja. Trenutno iza sebe ima četiri dugosvirajuća izdanja, od kojih je posljednje “Are We There” izdano 14. svibnja ove godine te sadrži 11 pjesama ukupne duljine 47 minuta. Uz Sharon, koja doprinosi glasom i gitarom, a ponekad klavirom, bubnjevima, bas gitarom ili orguljama, te naravno pjesmama, na albumu sudjeluju i ostali glazbenici, sveukupno njih čak 16, koji svojim doprinosom obogaćuju zvučnu sliku ovog albuma. Svi oni stvorili su jednu lijepu zaokruženu cjelinu u obliku 11 pjesama od kojih se 3 pjesme izdvajaju po ponešto naglašenoj ritam sekciji i bržem ritmu od ostatka albuma, te su opravdano odabrane za prva 3 spota ("Taking Chances", "Every Time The Sun Comes Up", "Our Love").

Čitav album nekako djeluje smireno, nekada gotovo uspavljujuće, te sam po sebi jako odiše nostalgijom za nekim prošlim vremenima i osjećajima. Na trenutke Sharon zvuči kao mnogo artikuliranija verzija Lane Del Rey, nekada pusti glas u žestinu svojstvenu Patti Smith, no svo to vrijeme glazba nastavlja u snenom i opuštajućem tonu. Čak i prije prvog preslušavanja jasno je da su glavne teme ovog albuma romantične veze, to nepresušno vrelo inspiracije umjetnika sviju vrsta. Jedan pogled na popis pjesama otkriva sve: izuzev pjesme “Tarifa”, koja očito govori o mjestu u Gibraltarskom tjesnacu (šala), iz naziva svake od pjesama jasno je o čemu govori, tj. trebalo bi biti jasno svakome tko je ikada bio zaljubljen.

Gore navedena balada o malom gradiću u Španjolskoj, sa trubačima u stilu Van Morrisona, pjesma je koja najviše budi onaj osjećaj nostalgije za nečim nepoznatim i neopipljivim, koliko god to čudno zvučalo, a stihovi “Can’t remember, I can’t recall, no I can’t remember anything at all” samo pojačavaju taj osjećaj koji se vuče kroz čitav album. Od početne “Afraid Of Nothing” i slijepog puštanja u vrtlog doživljaja i osjećaja, preko 10 malih remek djela o slijepoj, ovisničkoj, opsesivnoj, te općenito ludoj ljubavi, dolazi i relativno optimistična “Every Time The Sun Comes Up”, sve-će-biti-u-redu pjesma za kraj. Bilo bi prilično nezahvalno opisivati svaku od pjesama, jer ti iznenađujuće i osvježavajuće iskreni tekstovi malo toga ostavljaju nedorečeno, no u isto vrijeme sve ove pjesme tjeraju slušatelja da ih poveže sa nekim svojim iskustvima i asocira s nečim njemu jedinstvenim, a baš u tome leži ljepota ovakve glazbe.

Vilim Ivančan