MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Father of the Bride


Bookmark

Data

Released Svi 2019
Format Albumi
Vrsta Indie rock
Dodano Utorak, 04 Lipanj 2019
Žanr Rock
Length 57:50
Broj diskova 1
Edition date Svi 2019
Država SAD
Etiketa Columbia
Edition details Datum objave: 3. svibnja 2019.
Tags Vampire Weekend

Review

Prošlo je već jedanaest godina od hvaljenog eponimnog prvijenca Vampire Weekenda. Tada je njihova glazba zaradila taj čudnovati atribut „Upper West Side Soweto“, koji je istovremeno aludirao na percipirano bjelačko privilegirano podrijetlo benda i njihov visoko stilizirani, „književni“ jezik, kao i na utjecaje world musica, ili točnije afropopa i afrobeata na njihov avangardni pop. Da bi se taj konstrukt malo isprao i da bi ih se prestalo optuživati da „kradu“ od afričke glazbe, trebao se dogoditi „Contra“, kao i mnoštvo intervjua u kojima je bend objašnjavao da su na sveučilište Columbia, gdje je bend osnovan, došli ili preko stipendija ili preko studentskih kredita, te da njih četvorica zajedno dijele ukrajinsko, perzijsko, talijansko i mađarsko podrijetlo. Pokazali su da mogu razmišljati i mnogo šire sa „Modern Vampires of the City“ 2013. , kako glazbeno i produkcijski, tako i tematski – album je bio prožet temom prolaznosti vremena i smrtnosti, uz mnogo sličica iz urbanog života. Tada su napravili diskografsku stanku od šest godina da bi se vratili s dugoočekivanim „Father of the Bride“. Vrijedilo ga je čekati.

Sa svojih 18 pjesama „Father of the Bride“ je taman negdje na granici između normalnog i dvostrukog albuma i nije ni minutu predug, budući da svih 18 pjesama na njemu oduševljava, svaka na svoj način. Od „Modern Vampires of the City“ naovamo bend je izgubio važnog člana, Rostama Batmanglija, no to se toliko ne osjeti budući da on i dalje surađuje s njima na velikom dijelu albuma. Većinu albuma producirali su Ezra Koenig i Ariel Rechtshaid, za kojeg se može reći da je sad već produženi član benda. Koenig sam kaže da je u pisanju albuma bio inspiriran američkom country pjevačicom Kacey Musgraves, što se osjeti prvenstveno u njegovim mnogo izravnijim, jasnijim, razumljivijim tekstovima, kao i većem utjecaju američke glazbe na album. Tako album otvara prvi od dueta s Danielle Haim, „Hold You Now“, definitivno inspririran countryjem, no, da bi sve bilo u njihovom eklektičnom stilu, sempliraju Hansa Zimmera iz „Thin Red Line“ s malezijskom zbornom pjesmom u refrenu. Danielle Haim, osim što ima ulogu back-vokala na cijelom albumu, gostovat će još u dva navrata, u „Married in a Gold Rush“ i „We Belong Together“, također countryjem obojanim duetima, zamišljenim kao dijalozima između ljubavnika u različitim fazama veze, koji pokazuju romantičnu stranu Ezre Koeniga za koju dosad praktički nismo znali ni da postoji:

„There's two seats on the midnight train
The gold won't weigh us down“,

kažu stihovi ni po čemu slični nečemu što je on dosad napisao. „Harmony Hall“ je klasični Vampire Weekend, s kinetičkim ritmovima i vedrim, sunčanim gitarama i klavirom, u kojem Koenig kontemplira o osobnom integritetu, referirajući se sam na sebe s „I don't wanna live like this, but I don't wanna die“, stihom kojeg smo već čuli na „Finger Back“ s „Modern Vampires of the City“. „This Life“ nastavlja u sličnom vedrom tonu, propitujući teme osobnih veza i odrastanja, kao daleko najzaraznija pjesma na albumu. „Unbearably White“, koja svojom briljantnom gorko-slatkom melodijom slijedi trag propadanja romantične veze, dok gudači na refrenu dodatno pojačavaju napetost i tjeskobu, jedna je od najboljih pjesama koji su Vampire Weekend ikada napisali i definitivno moj osobni favorit s albuma koji nudi pregršt favorita. „Rich Man“ semplira palm wine gitarista S.E. Rogiea za zgodnu i duhovitu calypso brojalicu u kojoj će Koenig srušiti mit o rock glazbenicima kao siromasima, za koji odavno znamo da nije istinit, kao i raspraviti utjecaj sudbine i sreće na život pojedinca. U „Sympathy“ se vraćaju svojoj staroj temi, religiji, i Koenigov jezik ne ostaje kratak ni dužan nikome u nekakvoj vrsti flamenco ravea, za najluđu i najotkačeniju pjesmu na albumu. Slijede dvije pjesme u kojima gostuje Steve Lacy iz The Internet, „Sunflower“ i „Flower Moon“, donoseći dašak psihodeličnog soula, dok se Koenig u njima vraća svojim inače tipično kriptičnim i pomalo mističnim tekstovima.  „2021“ je kratka ali slatka minimalistička, romantična  synth balada koja semplira japanski reklamni spot iz ’80-tih. Možda bolje nego ikoja pjesma s albuma, „Stranger“ tematski sumira album u momentu u kojem Koenig prihvaća odrastanje, važnost bliskih osoba, prestaje trčati za divljim životom i stalnim uzbuđenjima, osjećajući se dobro u vlastitoj koži i svojoj „domaćoj“ atmosferi:

„I used to freeze on the dance floor
I watched the icebergs from the shore
But you got the heat on, kettle screaming
Don't need to freeze anymore“.

Kao i Koenig, čini se da se i ostatak benda osjeća dobro u vlastitoj koži na ovome albumu, na kojem mnogo eksperimentiraju i uspješno istražuju mnoštvo utjecaja i žanrova za svoje čudnovate, uvrnute, zabavne, artsy pop pjesme, kojima, unatoč povremenim „težim“ motivima, šalju zarazne proljetno-ljetne vibracije i jedan generalni osjećaj nade, koji stoji u direktnom kontrastu s nekakvim egzistencijalističkim propitivanjima prošlog albuma. Iako će nam možda nedostajati njihove urnebesne kontemplacije o gramatici i arhitekturi, kao i njihovo otkačeno viđenje studentskog života, Vampire Weekend su odrasli i ušli u novu fazu života, a zajedno s njima i njihova glazba i čini se da ovim albumom otvaraju jednako mnogo novih pravaca i ideja kao što su to učinili na svome prvijencu, nimalo ne posustajući. Također, mnoge će iznenaditi emocionalna dubina i toplina kojoj se okreću, za razliku od svog dosadašnjeg vrlo intelektualnog, duhovitog ali ponekad i distanciranog pristupa - ovdje su mnogo bliži vašem srcu nego umu. Komercijalni uspjeh također nije izostao  - „Father of the Bride“ je njihov treći uzastopni američki broj jedan, a potpisali su i za major etiketu Columbia, tako da sada i službeno više nisu indie bend, no ovom pločom pokazuju da ničime nisu kompromitirali svoju glazbenu viziju. Pjesme su im još zaraznije, u video spotovima im gostuju poznata imena iz pop kulture, nastupaju pred mnogo većim brojem ljudi i dobro je da je tako – američka glazbena scena treba osvježenje i ono ove godine dolazi upravo u obliku Vampire Weekenda.

Danaja Glavičić

Hits 563
Contra « Contra Vampire Weekend Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42