Review
Ponekad se osjećam baš loše što kao netko tko kao prati glazbu i dijeli svoj mišljenje o njoj, uistinu slabo pratim ono što zanima adolescentsku publiku, odnosno, onaj dio publike koji je najrelevantniji za poimanje suvremene glazbe.
Tako npr. za stoner rock sam saznao tek nakon što je izašao iz mode, a trip hop me nikada nije niti dotakao. K-pop ni danas ne znam kakva je točno glazba a trap sam primijetio tek kad je postao planetarno popularan i sveobuhvatan. The Weeknd, iako izvorno r n'b izvođač s pop afinitetima, na albumu „Afret Hours” prihvaća modne trendove i u dosta svojih pjesama kao pjevač, tekstopisac, kompozitor, aranžer i općenito kantautor, uvodi trap u svoj izričaj.
Ok, ovo je prvenstveno pop album, i glavni singlovi nepogrešivo precrtavaju slatke osamdesete, ali trap začin je ona višnja na šlagu slasne torte koja smješta ovaj album na mjesto pretendenta za obilježavanje epohe.
Kad je album tako bitan i sveprisutan, naravno da dolazi i do ušiju onih koji nisu najzaslužniji da o njemu pišu, ali s druge strane, imao sam sjajnu priliku neopterećeno preslušati cjelokupni opus ovog kanadskog glazbenika. A to je uvijek uzbudljivo.
Naravno da sam listanjem pjesmarice ustanovio da sam se već ranije susretao s njim, ali video spot u kojem neki egzibicionist lamata sa svijetlećim križevima nije nešto što bi mi privuklo pažnju, neovisno o tome što u projektu sudjeluje i Daft Punk. No koliko god je s prethodnikom „Starboy” postignut međunarodni uspjeh, „After Hours” je komercijalno još uspjeliji i kvalitetom zaokruženiji. „After Hours” je granična bomba.
Ono što je prvo i prepoznatljivo kod ovog albuma je svakako „Blinding lights”, fenomenalna pjesma i suvremeni pandan „Take on me” za 2020. godinu, ili duže, ako doista postigne uspjeh pjesme na koju se naslanja. Zatim tu je i „In your eyes”, koja ako je „Blinding lights”/”Take on me”, onda je ova „Get lucky” već spomenutih „Daft Punk”. Ritmika, progresije i općenito ugođaj u obje pjesme mirišu na već proživljene emocije u novom ruhu. Ali zato to čine na izvanredan način. U glazbi popularnih suvremenih glazbenika često se znaju naći potpuno čudni i stupidni video spotovi. „In your eyes” je ogledan primjer. Besmislen i glupast do maksimuma, a opet nasilan i uznemirujuć. S druge strane ovdje treba spomenuti spot za raniji „False alarm”, koji je možda jedan od najboljih nasilnih video brojeva ikada napravljen.
Nasilje je u mnogočemu vizualni light motiv ovog izdanja. Dovoljno je usporediti naslovnicu albuma i uočiti kako mu za promociju albuma već više od pola godine nos krvari u svakom javnom nastupu. Čini se skroz logičnim zatvoriti album s „Until I bleed out”.
Što se tiče liričkih tema, The Weeknd i dalje pjeva o tzv. „first world problems”. Znači ono; opijanje, drogiranje, jebačina. mamurluk, grižnja savjesti zbog nevjere, ovisnost i sl. Sve u svemu težak život mladića iz Toronta.
The Weeknd je iznimno talentiran, osim što uvelike sam odlučuje u svojoj karijeri i posjeduje vrlo dobar vokal, koristi ga na način primjeren generacijskim standardima. Distanciran, linearan, vrlo visoki glas, kao kakav kontra-kastrat, falset i šapat. Paralele s Billie Eilish se nameću same od sebe i jasno pokazuju trendove u suvremenoj mainstream glazbi, odnosno glazbi koju preferira adolescentska publika spomenuta u početku. Ako netko ima problem s linearnošću, treba ga podsjetiti da je i ranije bilo popularnih muzičkih pravaca koji pravocrtno piče u uši slušatelja. Post-punk, za početak.
Uzimajući prave sastojke iz svijeta osamdesetih, r n'b, i trapa The Weeknd se našao na mjestu trend setera i glasnogovornika od kojeg će mnogi crpiti inspiraciju ili jednostavno kopirati. Preslušavanjem The Weeknda postalo mi je jasno gdje naša domaća uzdanica Z++ vidi uzor. (Btw. jedan od trendsetera u ovim našim balkanskim okvirima.)
Iako je objektivno ocjenjivanje glazbenih albuma uvijek problem, to je još teže s trenutno popularnim albumima, jer možda je ta popularnost samo prolazna. Ali čisto sumnjam da ovaj album jednog dana može pasti u zaborav. Puno je bliže da ga za više desetljeća od danas smatramo epohalnim.
Ivica Šćukanec
/
« Starboy 
