MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Who
Žanr Rock
Grad London
Država Engleska, UK
Aktivan od 1964. - 1982., 1989., 1996. -
WEB http://www.thewho.com/
Tags The Who

Bookmark

Uvod

Početkom 60-ih, točnije 1962. bili su poznati pod imenom Detours. U to vrijeme bili su skifl bend, kojeg su činili: vokal Roger Daltrey, basist John Entwisthle, gitarist Pete Townshend i bubnjar Doug Sandom, čije je mjesto 1964. preuzeo Keith Moon. Svirali su izrazito energičan rock ‘n’ roll, pretežno obrade Jamesa Browna i Bo Diddleya, a zatim je krenula sasvim druga priča. Kit Lambert i Chris Stamp otkupili su prava na bend od Petera Meadena za 500 funti, grupa mijenja ime i postaju The Who te preko Lamberta dobivaju stalni angažman utorkom u Marquee klubu u Londonu.

Bend je postao poznat po tome što bi dečki razbijali svoje instrumente i opremu na kraju nastupa. Do tog dijela scenografije došlo je sasvim slučajno, naime, zbog niskog stropa u Harrow Railway Hotelu, Pete je stalno vratom svoje gitare lupao u niski strop, a onda jedne večeri vrat je puknuo na opće oduševljenje nazočne publike i ideja se rodila, te kao takva modificirala do neslućenih razmjera, koji su kulminirali na Monterey Pop Festivalu.

Početak – šezdesete godine

Sve je krenulo debitantskim singlom I Can't Explain iz 1965. godine, koji je uletio na 8. mjesto britanske Top ten ljestvice. Nakon nastupa benda u emisijama kao što su bile Ready Steady Go, Top Of The Pops i sl. istom pjesmom ušli su na 93. mjesto američke top liste. Već slijedeća pjesma Anyway, Anyhow, Anywhere bila je još jedna uspješnica koja je zasjela na istoj ljestvici. Whoovce više nitko nije mogao zaustaviti.

Već u studenom 1965. na drugo mjesto britanske ljestvice dolazi pravo remek-djelo, bila je to buntovnička himna, koja je sadržavala zamuckujuće bestidne aluzije kao i Townshendovu osobnu filozofiju koja je sadržana u rečenici: ''Hope I die, before I get old'' (nadam se da ću umrijeti prije nego ostarim, op.a.). U to vrijeme bila je to izrazito buntovnički, destruktivna, ali i proročanska filozofija. Tone i tone papira potrošene su na analize ove rečenice, no cilj je postignut, javnost je na još jedan način obratila svoju pozornost na njih.

Singl sa pjesmom My Generation prodavao se ko' lud, a isto se dogodilo i s njihovim debi albumom My Generation, koji je objavljen u prosincu 1965. godine. Tjeskobni tinejdžerski bunt doveo je album na peto mjesto britanske top liste najprodavanijih albuma.

 

U ožujku 1966. slijedi objavljivanje singla sa skladbom Substitute koji nakon tri dana dolazi na 5. mjesto britanske top ljestvice.

U listopadu 1966. na drugo mjesto britanske top liste dolazi singl I'm A Boy, a bend i dalje često gostuje u raznim glazbenim emisijama te nastavlja s objavljivanjem singlova. U studenom iste godine izdaju singl La La La Lies, a već u prosincu ponovo pravi bum, objavljuju singl Happy Jack, koji je u Engleskoj za samo tri dana došao na četvrto mjesto top liste.

Svi oni koji nisu simpatizirali bend govorili su da će trajati punih tjedan dana, ili do prvog koncerta kada porazbijaju svu aparaturu. Naravno da nisu bili u pravu, jer je bend nezadrživo grabio prema uspjehu i to stalno dokazivao.

U istom mjesecu, dakle, prosincu 1966. Whoovci izdaju album A Quick One, koji je postigao značajan uspjeh, no ono bitno u vezi ovog albuma je to što je on bio preteča Sgt. Pepper-a grupe The Beatles i zapravo predložak za Tommya.

Nova godina, 1967. počela je za bend više nego dobro, Happy Jack dolazi na 3. mjesto britanske top liste, u travnju su bili na dvanaestodnevnoj turneji po Njemačkoj, a u svibnju izdaju singl Pictures Of Lily. Skladba je inspirirana slikom zvijezde vodvilja Lily Bayliss, koja je bila obješena na zid sobe Petove djevojke. Pete Townshend proširuje tematiku svojih tekstova komentarima o buđenju seksualnosti, te o nadasve prisutnim društvenim problemima.

 

U razdoblju od 1965. do 1968. Whoovci, naravno, nisu samo stvarali hitove, svirali su skladbe koje su skladali drugi autori, od Jamesa Browna pa nadalje. Svirali su i stvari koje su napisali pojedini članovi benda. Puno su nastupali pa je često zbog premorenosti dolazilo do prekida koncerata. Keith Moon je uvijek ponajviše stradavao, pa je tako nekoliko puta kolabirao (na koncertima u Njemačkoj i Francuskoj, na snimanju u Londonu). Sve to bila je posljedica nekontroliranog načina života. Narkotici, alkohol, beskrajno tulumarenje dovodi do toga da organizam jednostavno ne može izdržati, te dolazi do njegovog neizbježnog kolapsa.

U tom razdoblju bend nastupa u Velikoj Britaniji i Americi u kombinaciji s mnogim drugim, tada popularnim, bendovima. Pa tako sudjeluju i na koncertu kada se snimao film Rock 'n' Roll Circus, koji nikada nije naišao na pozitivne vibracije prvenstveno Jaggera i Richardsa, isto tako sudjeluju na snimanju poznate All You Need Is Love Beatlesa, nastupaju u Hoolywood Bowlu u Kaliforniji. Iz navedenog se da zaključiti da bend radi punom parom.

Whoovci su sve više i više postajali bend koji je inzistirao da ih respektira kako publika tako i drugi izvođači, a da o kritici niti ne govorim. Kritika ih, kao i mnoge, nije mazila, ali relativno brzo su stekli, da tako kažem, status kultnog benda, što je ipak moralo djelovati na kritiku.

18. lipnja 1967. Whoovci su nastupili na prvom internacionalnom pop festivalu u Montereyu u Kaliforniji. Na ovom festivalu bili su stvarno svi koji su tada bili u usponu svoje karijere, dakle kvalitete i slave, koja će tek doći i zasjati punim sjajem.

Whoovci su nastupili poslije Otisa Reedinga. Otisov legendarni nastup zasjenio je tada mnoge poznate bendove, no Whoovci su bili izuzeti od tog sindroma. Njihov nastup bio je takav, da su kod Amerikanaca najprije izazvali šok, a potom je nastupila pomama za bendom. Njihov rušilački i destruktivni završetak koncerta ostavio je Amerikance bez riječi i otvorenih usta. Dogodilo se upravo ono što su Whoovci željeli, uspjeli su konačno zainteresirati izbirljivu američku publiku za svoj rad. Naravno, to im se kasnije isplatilo u marketinškom smislu jer je prodaja singlica i albuma krenula vrtoglavom brzinom.

Whoovci su održali svoj koncert i zaista ga vrhunski odradili te su pritom izveli slijedeće skladbe: Substitute, Summertime Blues, Pictures Of Lily, A Quick One (While He's Away), Happy Jack i za sam kraj izveli su himnu bunta i mladenačkog revolta - My generation.

 

Kako se bližila 1968. Whoovci su postajali bend koji je imao i glavu i rep, nisu lutali niti se tražili u nekim čudnim vodama. U kreativnom smislu su relativno stalno bili gotovo korak ispred svih. A svima je bilo jasno da su na pravom putu, još tamo od Monterey Pop Festivala. Bend je bio u uzlaznoj kreativnoj putanji, gotovo svi članovi benda imali su svoje skladbe, radili su, dakle, i na vlastitim projektima i u bendu, radili su na materijalima za skorašnji album, koji će konačno potvrditi sve ono što je bitno za sam bend – da sami sebi kažu – da mi smo najbolji, mi smo The Who, bend koji ruši sve pred sobom.

Album The Who Sell Out

Peteovo sviranje poput vjetrenjače, Rogerovo vitlanje mikrofonom, Keithovo manijakalno sviranje bubnjeva, gotovo do totalnog uništenja kako baterije tako i sebe samoga, samo je bio dio insceniranog scenskog nastupa.

Whoovci nikako nisu bend čija je jedina kvaliteta scenski nastup, kvaliteta se očituje prvotno u njihovim pjesmama, a naravno, to su i dokazali. U prvom planu bile su pjesme, koje su Whoovci izvodili sa izraženom energičnošću te eksponiranim ritam i bluzom i angažiranim tekstovima, a tek nakon svega toga dolazi scenski nastup.

Već početkom 1968. godine njihov album The The Who Sell Out dolazi na 13. mjesto top liste albuma u Velikoj Britaniji i na 48. mjesto u Americi. Bend sve više pozornosti posvećuje svojoj karijeri u Americi, pa tako od 13. do 15. kolovoza nastupaju u Fillmore Westu, karte su rasprodane, publika naprosto ludi za njihovim koncertima.

U rujnu 1968. na 25. mjesto američke top liste dolazi pjesma Magic Bus, u travnju 1969. izdaju singl koji je najavio album Tommy, bila je to pjesma Pinball Wizard.

Njihov nastup na Woodstocku od 15. do 18. kolovoza 1969. godine pokazao je ono što će tek uslijediti, a to je prava eksplozija glazbe, a samim time njihova karijera predbilježena je za uspjeh.

Whoovci u 70. godine ulaze pjesmom The Seeker, te još jednim legendarnim koncertom održanim na otoku Wightu. U to vrijeme izdaju i legendarni album Live At Leeds koji mnogi proglašavaju najboljim live albumom svih vremena.

Međutim, ako pratimo kronološki slijed onda prije live albuma Live At Leeds objavljuju album koji je svakako zabljesnuo izlazeći iz hiper kreativnog glazbenog miljea Whoovaca, no ipak prvenstveno od Petea Townshenda.

Naime, radi se o albumu The Who Sell Out koji je objavljen 1967., a znamo da je to vrijeme kada su mnogi glazbenici tog vremena išli dalje vođeni idejom konceptualne glazbe, odnosno stvaranja albuma koji su bili jedna cjelina. Imati konceptualni album bilo je pitanje prestiža. Odnosno, govorilo je mnogo toga o vama. Kakav ste glazbenik i posjedujete li kapacitet koji vam nameću drugi ili pak vi sami sebi.

Od 1965. do 1969. bilo je vrijeme kada su glazbenici naprosto bili forsirani kako sa svoje tako i sa svih drugih strana da se okušaju u stvaranju konceptualnih albuma, odnosno da teže stvaranju zahtjevnijih glazbenih uradaka.

Mnogim glazbenicima to naprosto nije išlo, jer nisu imali potrebitu dozu glazbene izobrazbe niti podloge. Neki su jednostavno bili određeni da budu dobri u tih primarnih tri ili četiri minute i da u okviru toga daju svoj maksimum ili da zabljesnu svojom genijalnošću.

Drugi pak, koji su imali sve pretpostavke i imali su dovoljno znanja, mogućnosti i inspiracije, na svojim albumima činili su prava mala remek djela. Neću ih sada opetovano ponavljati, ali The Who Sell Out zasigurno spada u kategoriju upravo tih remek djela sa još par albuma glazbenika, koji su vrlo izdašno iskoristili svoj talent proizvodeći upravo ono što se od njih tražilo.

Na njemu su Pete i društvo vrlo duhovito osmislili pjesme te ih povezali s radijskim reklamama i porukama. Mnogi kritičari nisu se mogli usuglasiti je li ovaj album zafrkancija ili vrlo ozbiljan pokušaj fuzije melodičnog popa i zahuktale psihodelije. Je li ovo jam session album ili je to stvarno genijalni proizvod glazbene tvornice nazvane The Who. Po meni, i sa trenutne vremenske distance, ipak je ovo zadnje najtočnije. Danas je lako biti pametan, ali u to vrijeme teško da je ovaj album mogao naići na veliki broj slušatelja, no to se ipak dogodilo. Album The The Who Sell Out imao je sve adute koje treba imati uspješan album: hit I Can See For Miles, izvrstan uvod u album, briljantnu sredinu i efektan završetak.

Objavljivanje albuma The The Who Sell Out kroz samo nekoliko tjedana dovelo je do takve komercijalne ekspanzije da nitko, ama baš nitko, čak ni producent Kit Lambert, nije mogao predvidjeti da će se to dogoditi. Već početkom 1968. njihov album The Who Sell Out dolazi na 13. mjesto top liste albuma u Velikoj Britaniji i na 48. mjesto u Americi.

U to je vrijeme The The Who Sell Out uspoređivan sa Pet Sounds Beach Boysa, sa Sgt. Peppersom Beatlesa, sa prvim albumom Pink Floyda, koji je imao sve osim namjerno izostavljenih hit singlova.

Malo tko je znao da im se na albumu na klavijaturama priključio legendarni Al Kooper. Njegova izuzetna sposobnost popunjavanja praznina u backgroundu skladbi došla je do izražaja u potpunosti. Pokojni John Entwistle bavio se kratkim stvarima na albumu, pa onda isto tako, nažalost, pokojni Keith Moon, koji je svojim energičnim, ali odmjerenim i sinkopiranim ritmom udaranja svega što može producirati neki zvuk izazivao i više od divljenja. Njegovo muziciranje naprosto mora okupirati vašu pozornost.

Albumom The Who Sell Out, kao i albumom iz 1966. A Quick One Whoovci sigurno najavljuju svoj predložak za rock operu, naravno radi se o albumu Tommy, koji će svjetlo dana ugledati tek dvije godine kasnije, a čije će izdavanje i objavljivanje pomaknuti glazbene granice u rock glazbi uopće.

Sazrijevanje i pohod prema vrhu

Whoovci su sazrijevali kako u glazbenom tako i u bilo kojem drugom pogledu, pa tako već i sami njihovi nastupi postajali su nešto jako misteriozno. Slušati Whoovce značilo je biti na višoj intelektualnoj razini, uostalom kao i poimanje i shvaćanje psihodelije kao glazbenog stila. Neki idu čak tako daleko da Whoovce nazivaju začetnicima psihodelije, ja osobno ne bi prihvatio takvu tvrdnju, ali eto i to je jedna od opcija, koje nude razni glazbeni kritičari. Osobno zalažem se za tvrdnju da su Whoovci sigurno jedan od bendova koji su zaslužni za pomicanje granica moderne glazbe 20. i 21. stoljeća, ali ipak sa naglaskom na 20. stoljeće.

 

Za mjesec svibanj 1970. danas znamo da je zlatnim slovima upisan u povijest moderne glazbe. Tog mjeseca Whoovci objavljuju album jednostavnog naziva Live At Leeds. Ovaj album po izlasku dolazi na 3. mjesto najprodavanijih albuma u velikoj britaniji i na 4. mjesto američke top liste albuma. Vrlo brzo dobio je kultni status zbog svoje neposrednosti, energičnosti, zbog izrazito opuštenog kontakta s publikom, zbog svirke koja iritira svojom jednostavnošću, složenošću, izuzetnom dinamikom prožetom izvornim ritam i bluzom.

Sama ploča nabijena je visoko energetskim ritam i bluzom. Mnogi glazbeni kritičari, kao i publika proglašavali su ovaj album za najbolji live album svih vremena. Vjerojatno nakon preslušavanja oni mlađi slušatelji pitati će se zašto? No, jedno je sigurno, danas je gotovo nemoguće i nezamislivo snimati tako nastupe uživo iz „cuga“ da tako kažem, to je objašnjenje za one mlađe slušatelje, starijima ne treba puno riječi dovoljno je samo kazati: Live At Leeds Whoovaca ili Mad Dogs & Englishman Joe Cockera i sve je jasno – to su prava mala remek djela.

Whoovci su još jednom pokazali zašto ih publika voli s obje strane Atlantika. Energija, neposrednost i izuzetna svirka mora svakog osvojiti. Whoovci su to činili gotovo savršeno pa publika nesebično dijeli pozitivne vibracije s bendom što opet dodatno motivira ama baš sve njegove članove. Svakako treba istaknuti vrckavu svirku Pete Townshenda, a tu je i simpatična visoko-frekventna mikrofonija Roger Daltreya, dok, pak, ritam sekcija naprosto ubija svojom dinamikom. Keith Moon pokazuje zašto je on jedan od najboljih bubnjara svih vremena, zašto je svojom svirkom zadužio mnoge generacije mladih bubnjara. On je bubnjar koji će ostati zapamćen po izuzetno energičnoj svirci, koju je vjerojatno jednostavno u izvornom obliku usvojio, a potom i dalje nadogradio, nažalost, danas isto tako pokojni John Bohnam. Razlog zbog čega je Live At Leeds proglašavan najboljim live albumom svih vremena je upravo Keithova zasluga.

Nakon fenomenalnog Live At Leeds albuma kronološki slijedi album Who’s Next, 1971. godine, točnije 4. rujna, objavljen je jedan od ponajboljih rock albuma uopće. Po objavljivanju vrlo brzo osvaja prvo mjesto britanske top liste, a u Americi zauzima visoko 4. mjesto.

Bez obzira što su Whoovci promjenili svoj image i svoj kompletni sound, i bez obzira što su im mnogi predviđali kraj dogodilo se upravo suprotno. To je bilo ono što je trebalo Whoovcima, to je bilo to.

Album Who’s Next postao je pravi pogodak. Postao je 'number one', a samim time Whoovci su zaradili još jedan posto rejtinga više i učvrstili svoju poziciju na glazbenoj sceni. Dobili su potvrdu da su bend koji stoji rame uz rame s rijetkim glazbenim veličinama, koje će, i koje su, obilježile rock glazbu uopće. Albumom Who’s Next Whoovci su jednostavno stavili krunu na glavu svoje karijere. Gledajući unatrag ovaj album zaslužuje počasno mjesto u velikom broju rock albuma u glazbenom stvaralaštvu moderne glazbe 20. i 21. stoljeća.

Veličina je u tome da koliko god puta preslušavali album Who’s Next svaki puta vam se čini ga slušate prvi put. Album odiše nekim zaista čudnim ugođajem, koji je vjerojatno produkt velike količine kreativnih vibracija, koje su sastavnice svih skladbi ovog albuma.

Who’s Next je album koji je svakako potvrdio svu vrijednost i kvalitetu benda koji je svoju karijeru započeo destruktivnim nastupima i generalnim buntom, a da bi svjetsku slavu i priznanje stekli albumima koji zrače glazbom, angažiranim tekstovima te glazbenom idejom koja vodi ka pravom skladateljskom opusu, odnosno temi koja progradira u nešto što se zove opus.

Glazbeni opus Whoovaca to zaista i je, a u njemu svatko može pronaći ono što ga zanima i privlači taj opus ide od skin i mods ideja preko rock idioma pa do klasike.

Teško je to bilo priznati pojedinim glazbenim kritičarima, ali kako se kaže kad se mora nije teško. Ma o čemu se zapravo radi? Pa radi se o tome da su upravo Whoovci začetnici konceptualnih albuma da su svojim skladbama težili onome što su nekako najviše pogodili Beatlesi odnosno Beach Boysi, no albumom poput Tommy-a Whoovci su jasno stavili do znanja da im u tom dijelu glazbenog stvaralaštva premca nema.

Albumom Who’s Next 70-ih godina izazivali su kreativnu zavist kod svojih kolega, no taj isti album bio je početak razdoblja neke čudne kreativne osrednjosti i letargičnosti tek sa povremenim kreativnim bljeskovima. Dostignuvši vjerojatno svoj kreativni domet članovi benda počeli su se okretati svojim solo radovima. Možda je to bio zapravo početak kraja koji će uslijediti 1982., kada su točno 17. prosinca zadnji puta nastupili u Torontu.

Tommy

U travnju 1969. nakon najavnog singla Pinball Wizard rođena je rock opera Tommy.

Sam album bio je prvenstveno izuzetno glazbeno djelo, neopterećeno nekim zadanim okvirima, te je bio svojevrsni ventil na kojem je Pete Townshend pokazao što može, a to svakako nije bilo malo. Predložak ovom djelu zasniva se na priči o dječaku koji je gluhonijem i slijep, no u svom svijetu postaje čudo, genije flipera. Nepobjediv stvara pravu hordu fanatičnih sljedbenika. Priča je zapravo pomalo prozirna, no tada su je mnogi nazivali raznim imenima, pa je tako poznati BBC-jev radijski DJ Tony Blackburn istu okvalificirao jednom jedinom riječi: ''bolesno''.

Pete Townshend sa Whoovcima u svibnju 1969. izvodi po prvi puta u cijelosti Tommy-a u Ronnie Scott's klubu, a već u lipnju Tommy dolazi na drugo mjesto britanske i 4. mjesto američke top liste. Od početka je Tommy visoko kotirao, ali sve je to poprimilo globalne razmjere tek kada je u travnju 1974. godine Ken Russell režirao istoimeni film. Nakon toga došlo je do prave pomame za ovim albumom.Naime, uz Whoovce na filmu su nastupili: Oliver Reed, Ann-Margret, Jack Nicholson, Eric Clapton, Tina Turner i Elton John te mnogi drugi vrsni glazbenici. Svi oni htjeli su dati svoj doprinos ovoj čudnoj priči o gluhonijemom i slijepom geniju flipera, koji za sobom vuče masu fanatičnih pristaša, koji su u stvari opijeni njegovom karizmom nepobjedivog genija.

 

Tommy je zaista procvao, postao je pitanje prestiža, pitanje statusa i on kao takav postao je statusni simbol. Sve ovo samo govori koliki utjecaj ima film na populaciju koja apsorbira rock glazbu kao takvu. Ovakav idejni predložak mnogi kritičari su osporavali obzirom da se sve bazira na antijunaku. No, tek kasnije svi su uvidjeli koliko su Whoovci bili daleko ispred svih, kako u tekstualnom smislu, tako još više u glazbenom smislu. Eto nakon samo 5 godina došlo je do totalne promjene glede ove rock opere, a da ne kažem što ista znači danas s odmakom od punih 35 godina. Danas je rock opera Tommy antologija rock glazbe, ona je postala istinski klasik.

Naznake prvih problema

Rock opera Tommy uspjela je u svakom pogledu, a Whoovci su dobili zasluženo brojna priznanja. Isto tako marketinški su dobro prolazili, a shodno tome zarađivali su više nego dobro. Pa kao stvari stoje sve je bilo OK, no, ipak je trebalo ići dalje....

Već u studenom 1973. kada je objavljen dvostruki set album Quadrophenia sljedeća rock opera, stvari su krenule onim drugim neželjenim tokom. Bez obzira što je i Quadrophenia dobro kotirala na top listama diljem svijeta, svi su je uspoređivali s Tommyjem. Te se kroz neko vrijeme ona zapravo pokazala kao neuspjeh, eto kojeg li apsurda.

Quadrophenia je prošla u glazbeno kritičarskom smislu nezapaženo što uopće nije prihvatljivo i u potpunosti je takav odnos spram nje u najmanju ruku nepravedan. Biti na 2. mjestu top lista s obje strane atlantika, a biti nezapažen je zaista veliki apsurd, no razlog tome je zapravo taj što je Quadrophenia nastala, i isto tako nestala, u sjeni Tommya.

Tommy je neprikosnoveno dominirao punih 5 godina, svojom snagom, glazbenom idejom kao i tekstualnom angažiranošću. Pete i društvo plijenili su pozornost svekolike publike, koja je željela nešto novo, nešto drugačije, a Whoovci su to upravo i činili.

Whoovci su bili totalno drukčiji od drugih, bili su svoji, bili su raskalašeni, agresivni i buntovni , ali su znali što hoće i stoga su zasluženo stvorili svoje mjesto na rock sceni, koje ni dan danas nije pomućeno, niti može biti zauzeto od bilo koga, Whoovci su ipak Whoovci.

Nakon Tommy-a i Quadrophenie svi članovi benda prepustili su se solo projektima, koji su prolazili sa više - manje uspjeha. No, idemo redom:

  • u listopadu 1972. Pete Townshend izdaje svoj prvi solo album Who Came First
  • u studenom izlazi Wistle Rymes, John Entwistlea
  • u travnju 1973. objavljen je prvi solo album Daltrey, Roger Daltreya
  • u travnju 1974. snima se film Tommy, koji je postigao zaista do tada nezapamćen uspjeh.
  • Mad Dog je solo album John Entwistlea, koji je objavljen u ožujku 1975., kao i solo album Keith Moona, Two Sides Of The Moon
  • u lipnju iste godine Roger Daltrey objavljuje svoj album Ride A Rock Horse

Nakon toga slijedi serija izvrsnih i potpuno rasprodanih koncerata. Ti nastupi ostavili su traga na svim članovima benda, no osobito je to teško podnosio Keith Moon. On je doživio veliki broj stresnih situacija koje su uzrokovale teške kolapse njegovog, ne baš previše jakog i otpornog, organizma. Uz sve to, tu su bile još prisutne velike količine alkohola i raznih tableta. Keith Moon naprosto nije mogao izdržati takav ubitačan tempo i to ga je koštalo. Njegovo zdravlje bilo je zaista drastično narušeno.

 

Poznat je onaj slučaj kada ga je u studenom 1974. na bubnjevima zamijenio tada devetnaestogodišnji obožavatelj iz publike Scott Halpin na zadnje tri stvari na koncertu.

Cijela ta situacija govorila je da nešto treba hitno poduzeti i stoga u listopadu 1975. Whoovci objavljuju album The Who By Numbers

Ako je album The Who By Numbers objavljen u listopadu 1975., a u veljači 1976., skladba Squeeze Box došla je na 10. mjesto engleske i 16. mjesto američke top liste, onda to samo govori u prilog ovog albuma. Album The Who By Numbers malo je zadržan po strani i nije toliko istican, no taj album mora privući pozornost svakom imalo ozbiljnijem poznavatelju i pokloniku rock glazbe.

Nakon stalnih koncerata i solo projekata svih članova Whoovaca, uopće je čudno kako se uspio polučiti ovakav album. Naravno, The Who By Numbers nije remek djelo, ali to je album koji govori slijedeće: dosta je bilo solo projekata i dosta je bilo čudnih rekorda kao što su bili najagresivniji rock bend godine i najbrži pijandura godine. Naime, 31. ožujka 1976. Whoovci su proglašeni bendom koji ima najglasnije koncerte i time su ušli u Guinnessovu knjigu rekorda sa cijelih, punih i smiješnih 120 decibela.

Albumom The Who By Numbers Whoovci su potvrdili nekoliko stvari i to ovim redom:

  • ma koliko snimali odvojeno uvijek su Whoovci u prizvuku – što i nije neka novina
  • kada snimaju album daju svoj trenutni maximum, što svakako nije za odbaciti
  • Whoovci uvijek najbolje zvuče i najviše daju na koncertima
  • Whoovci vas sigurno neće toliko razočarati da ćete ih napustiti

Vojska obožavatelja nastala od prve svirke benda u siječnju 1965. pa do eto 1975., dakle punih 10 godina drži bend skupa, traži od benda nove materijale i traži dobre koncerte, a opet s druge strane upravo to Whoovci i rade. Iz svega rečenog i ukoliko se ništa ne dogodi, a dogodit će se – Whoovci krupnim koracima grabe prema statusu, koji eto i danas imaju, a to je jedan od kamena temeljaca moderne glazbe 20. i 21. stoljeća.

Smrt Keitha Moona

Zbog toga što su neki kritičari album The Who By Numbers iz 1975. nazivali ''nagovještajem otupljivanja Peteove pjesničke i glazbene oštrice'', ali isto tako zbog sve većeg pritiska nadolazećeg punka – Pete Townshend je bio prisiljen radikalno promijeniti svoj prepoznatljiv glazbeni izričaj. U cijeloj toj gunguli Whoovci baš nisu imali prevelike šanse za uspjeh, no dogodilo se upravo suprotno – početkom kolovoza 1978. Whoovci izdaju samosvjesni i agresivni album Who Are You.

Vrlo brzo nakon izdanja albuma dolaze na 2. mjesto u SAD-u i na 6. mjesto u Velikoj Britaniji i to je bilo to, dečki su ponovo krenuli punom parom naprijed, sve je bilo super. Ekipa je konsolidirala svoje redove i nezadrživo su grabili naprijed stvarno im nije bilo premca, a onda – šok! U istom stanu u kojem je prije 4 godine umrla legendarna Mama Cass iz Mama's And Pappas, zbog prevelike doze tableta protiv alkoholizma umire Keith Moon.

 

U bendu je nastala velika crna rupa, nastupilo je doba duboke šutnje, nije se znalo kuda krenuti, svi su djelovali potpuno izgubljeno. Otišao je glavni pokretački motor benda, otišao je čovjek koji je bendu davao neopisivo mnogo i bio je jedna od glavnih njegovih osovina.

Keith Moon-a više nema, bend je zapao u ozbiljnu krizu, bez obzira što je zamjena za Keitha Moona bila više nego primjerena, kao što znamo zamijenio ga je bivši bubnjar Small Facesa i FacesaKenny Jones. No, usprkos svemu Whoovci ipak nisu uspjeli prevladati taj gubitak.

Završno poglavlje

Razdoblje od smrti Keith Moona pa do raspada samog benda 1982. godine bilo je jedna agonija, čiji se kraj samo odlagao. Cijelo to razdoblje bilo je početak kraja koji je kulminirao tijekom oproštajne turneje koja je trajala punih tri mjeseca i završila je nastupom u Torontu 17. prosinca 1982. godine.

Budući da je u razdoblju od 1978. pa sve do razlaza Whoovaca bend izdao dva studijska albuma i da su objavljena četiri solo albuma članova Whoovaca, jasno je da je u bendu vladala zaista velika kriza. Ova kriza nije bila pitanje stvaralaštva, već se očitovala kao gubljenje niti koja je sve povezivala , ta nit... bio je Keith Moon. Ovaj mali čovjek pokazao je koliko je bitno njegovo čudnovato držanje ritma u bendu. Bez obzira na sve, on je bio taj koji je Whoovce držao zajedno i davao im onu začuđujuću snagu, koju su imali.
Albumom Empty Glass Pete Townshend je pokazao koliko mu je sve to značilo i da se zapravo vrlo teško može rastati od glazbe, koja za njega znači biti povezan sa svim onim što čini sami bend. Pete Townshend nikada nije prebolio Whoovce i uvijek im se rado vraća, a to je pokazao već samo tri godine kasnije kada su se 13. srpnja 1985. Whoovci ponovo okupili kako bi nastupili na Wemblyju u sklopu glazbenog događanja nazvanog Live Aid.

Drugi značajni događaj zbio se 17. siječnja 1990. , kada su ušli u dvoranu slavnih r'n'r-a, pa zatim 12. lipnja 1991., kada je Pete Townshend dobio nagradu Živuća rock legenda. Potom je u veljači 1993. dobio nagradu za poseban doprinos popularnoj glazbi za rock operu Tommy. No, sve to nije nadomjestilo njegovu neprežaljenu ljubav, sve to nije mu nadomjestilo Whoovce.

Album Empty Glass svojevrsni je epitaf Whoovaca, to je album na kojem je vrlo izraženo Pete Townshend ostavio svoje osjećaje, frustracije, strahove, kao i nade i želje. Eto možda je zbog svega toga album Empty Glass toliko važan i značajan u čitavoj priči. Od rujna do prosinca 1982. Whoovci su krenuli na oproštajnu turneju po Americi i Kanadi. Sam taj nagovještaj bio je dovoljan da se karte razgrabe i rasprodaju u zaista nezamislivim vremenskim razmacima. Pa tako, She stadion u New Yorku sa 72,000 mjesta rasprodan je za manje od 2 sata. Bila je to najbrža prodaja karata u povijesti Tickerton agencije. Samo dva dana kasnije za drugi koncert na istom stadionu karte su planule za manje od 4 sata i opet je otišlo svih 72,000 karata.

 

26. rujna 1982. za koncert na Rich stadionu u Buffalo-u 85,000 mjesta rasprodano je za jedan dan. Roger Daltrey, Pete Townshend, John Entwistle i Kenny Jones izazivali su pravu pomutnju u agencijama za prodaju karata, za tri mjeseca vidjelo ih je i čulo oko 800,000 ljudi, što znači da ih je zapravo tijekom cijele turneje čulo i vidjelo oko milijun i 200,000 ljudi. Posljedica sveg tog događanja polučila se dvije godine kasnije, kada je u studenom 1984. objavljen dupli album Who's Last.

Albumom Who's Last željeli su pokazati kako njihovi koncerti nisu svugdje isti, drugi grad, druga država pa i onda drugačiji nastup, što je u konačnici imalo za rezultat da je svaka večer bila nešto posebno. Whoovci su se dostojanstveno opraštali i pritom su činili ono što su od njih svi očekivali, pružali su i nesebično davali neopisive količine rock glazbe, punili su baterije stotinama tisuća ljudi enormnom količinom r 'n' r-la.

17. prosinca 1982. u Torontu u Maple Leaf Gardensu Whoovci su održali pred 75,000 ljudi svoj zadnji nastup tijekom tromjesečne oproštajne turneje. Whoovci su zauvijek rekli zbogom, svjetla su se pogasila, nastala je tišina i veliki Whoovci otišli su u povijest r'n'r-la. A tada The Who su dobili zasluženo svoje mjesto na rock sceni, oni su jedni od onih četiri ili pet najvećih bendova u rocku uopće.

Whoovci su dio tog vremena baš kao i mnogi drugi bendovi, no Whoovci su ostavili neizbrisiv trag, koji teško da će ikada nestati. Njihovi koncerti oduvijek su bili nešto posebno.

Whoovci su krenuli kao pankeri 60-tih, pa su se stoga samo nasmijali sedamdesetih, kada je upravo taj glazbeni izričaj zarazio gotovo sve. Oni su to isto činili početkom šezdesetih. Whoovci su od sirove snage i energije otišli u skladateljski odnosno u tematski opus, a da bi završili kao izraziti glazbeni predložak klasičnih rokera. Na kraju cijele priče Whoovci su prije svega r'n'r bend, a tek onda sve drugo.

 

Zaključak

Kada govorimo o Whoovcima i njihovom značenju u rock glazbi odmah treba reći da su oni bili jedni od četiri ili pet rock atrakcija uopće. U njihovom spoju nadahnuća i energije nisu zapravo imali premca. Naime i prije i poslije Whoovaca dolazili su mnogi bendovi, ali stvarno rijetki su im mogli parirati. Njihova snaga bila je zajedništvo koje teško da je bilo tko mogao razbiti. Iz tog zajedništva proistekla je velika količina pozitivne energije, koja je bila obavijena velikim šarenim omotom u obliku nadahnuća. Whoovci su bili bend koji je živio i gorio za nastupe uživo i to je oduvijek bila njihova prava i jedina uzdanica, tu zaista nije bilo muljaže i oni su u tome oduvijek uživali. Na svojim koncertima davali su 110% sebe, a poznate su i priče o kolapsima koje su doživljavali uslijed prevelike iscrpljenosti. U tome je oduvijek najviše prednjačio legendarni i nažalost pokojni Keith Moon.

Whoovci su od svojih početaka pa do svog oficijelnog razlaza zadužili povijest moderne glazbe. Njihova glazba uvijek će nas rado vraćati u one dane, kada nije bilo napredne tehnologije, već se puno novih stvari čulo na krčavim radio prijemnicima na valovima radio postaje Luxemburg, kada su se singlice i long plejke čekale mjesecima iz Engleske, Njemačke, Austrije pa kasnije iz Trsta, a da o očekivanju materijala iz Amerike niti ne govorim. Bilo je to zaista turbulentno vrijeme, kada se svaka ploča velika ili mala cijenila jer se do nje teško dolazilo. Bilo je to vrijeme moje mladosti, koje je zauvijek obilježilo moje kolekcionarstvo i ljubav prema glazbi.

Albumi (8)
Songs (149)
Albumi Albumi
Live At Leeds
The Who
Songs 6 Comments 0
5 out of 55 out of 55 out of 55 out of 55 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 25 Studeni 2014
Released 1970
Format Albumi
Vrsta / Hard rock
Length 37:42
Br. diskova 1
Etiketa Track Record
Žanr Rock
Price 0.00 €
Kat. br. 2406 001
Quadrophenia
The Who
Songs 56 Comments 0
5 out of 55 out of 55 out of 55 out of 55 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 20 Studeni 2014
Released 1973
Format Albumi
Vrsta / Hard rock / Progressive Rock
Br. diskova 5
Etiketa Polydor
Žanr Rock
Price 0.00 €
Kat. br. 2777840
Endless Wire
The Who
Songs 22 Comments 0
3 out of 53 out of 53 out of 53 out of 53 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 26 Travanj 2011
Released 2006
Format Albumi
Vrsta Rock
Length 52:35
Etiketa Polydor
Žanr Rock
Price 0.00 €
Who
The Who
Songs 11 Comments 0
4 out of 54 out of 54 out of 54 out of 54 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 08 Prosinac 2019
Released 2019
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Prog-rock / Contemporary Pop/Rock / Album Rock
Length 45:45
Br. diskova 1
Etiketa Polydor
Žanr Rock
Price 0.00 €
Kat. br. 7743036
The Who with Orchestra: Live at Wembley
The Who
Songs 12 Comments 0
5 out of 55 out of 55 out of 55 out of 55 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 25 Svibanj 2023
Released 2023
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Rock and roll / Contemporary Pop/Rock / Album Rock
Length 1:13:03
Br. diskova 1
Etiketa Polydor
Žanr Pop-Rock
Price 0.00 €
Kat. br. 4883160

Kompilacije Kompilacije
Hits 50!
The Who
Songs 42 Comments 0
5 out of 55 out of 55 out of 55 out of 55 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 19 Prosinac 2014
Released 2014
Format Kompilacije
Vrsta / Hard rock / Rock and roll / Contemporary Pop/Rock / Album Rock / British Invasion
Length 2:35:31
Br. diskova 2
Etiketa Polydor
Žanr Rock
Price 0.00 €
Kat. br. 3794048

Video Video
Live at Kilburn 1977
The Who
Songs 0 Comments 0
5 out of 55 out of 55 out of 55 out of 55 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 19 Listopad 2011
Released 1977
Format Video
Vrsta Rock
Br. diskova 1
Etiketa Sony BMG / Menart
Žanr Rock
Price 0.00 €
Amazing Journey: The Story of The Who
The Who
Songs 0 Comments 0
5 out of 55 out of 55 out of 55 out of 55 out of 5 / 0 out of 50 out of 50 out of 50 out of 50 out of 5 Dodano 12 Listopad 2011
Released 2007
Format Video
Vrsta Biografija
Br. diskova 1
Etiketa Universal
Žanr Dok. film
Price 0.00 €

Hits 2508

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima