MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Who


Bookmark

Data

Released Prosinac 2019
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Prog-rock / Contemporary Pop/Rock / Album Rock
Dodano Nedjelja, 08 Prosinac 2019
Žanr Rock
Length 45:45
Broj diskova 1
Edition date Prosinac 2019
Država Europa
Etiketa Polydor
Catalog Number 7743036
Edition details objavljeno: 6.12.2019.; producenti: Pete Townshend i Dave Sardy; snimano: 3. 2. 2019. – kolovoz 2019. u British Grove i Metropolis studijima u, Londonu
Tags Polydor The Who Dave Sardy Pete Townshend

Review

Sjećate li se filma „Yesterday“?

Nešto izmijenjeni scenarij bi umjesto Beatlesa u tu zgodnu filmsku priču uvrstio bend koji je prvi u svojim nastupima promovirao scensku agresivnost s elementima autodestruktivnosti koja se elegantno promovirala u pomodni egzistencijalizam. Teški, razlomljeni gitaristički zahvati rezultirali su pretvorbom pop glazbe u rock i nastankom prve prave punk pjesme – „My Generation“.

Naravno, riječ je o bendu The Who koji ovom prilikom zamjenjuje Beatlese u imaginarnom scenariju. Njihove pjesme zaboravljene su (kao u navedenom filmu) gotovo od svih, pa i samih preostalih članova benda. S obzirom da glazbenik uvijek ostaje glazbenik, tako Roger Daltrey i Pete Townshend, u nemogućnosti da odsviraju glazbu svoje mladosti, izdaju novi album.

Pilot singl „Ball and Chain“ napravio je inverziju zaborava, pa je opet svima bilo poznato i jasno TKO su oni, glazbena se prošlost vratila u svom najboljem izdanju, apsolutno valorizirana i evocirana.

Šalu na stranu, jedna od nepatvorenih institucija suvremene kulture nakon 13 godina apstinencije stvaranja novog materijala (u tom razdoblju su ipak bili koncertno aktivni) opet nam sa zadovoljstvom prezentira Peteov nezaboravan riff i Rogerov prepoznatljiv vokal iz njihovog najplodnijeg razdoblja stvaralaštva.

Novi materijal nije odlepršao u neistraženom smjeru (sasvim logično i čak poželjno), kao što su to znali raditi u svojoj mladosti korištenjem sintetizatora i matrica i prije pojave elektro-pop bendova , jer ipak je riječ o bendu koji je napisao autentičan priručnik za orijentaciju kroz šarenu rock galaksiju. Šetnja uz poznate markacije njihovim prirodnim staništem rezultat je velikog skladateljskog iskustva Petea Townshenda i brata mu Simona koji su pametno izbjegli igranje s emocijama slušatelja koje bi ih nepovratno mogle voditi u nostalgiju za nekim sretnijim glazbenim vremenima. Snaga Petea Townshenda leži u neprestanoj borbi sa samim sobom, pa je rezultat iste često udvostručena energija, koja je na ovom albumu itekako prisutna. Svojim raskošnim talentom za pisanje lijepih pjesama okitio je unikatno glazbeno stablo koje predstavlja (unatoč dugogodišnjoj apstinenciji pisanja) apsolutni kontinuitet „zadanog“ mu cilja – učiniti ovaj svijet ljepšim i ugodnijim. A to Pete s lakoćom postiže priljepčivim melodijama potenciranima uvijek prepoznatim riffovima.

The Who su odavno generacijama ostavili sveti glazbeni Gral, ovaj uradak samo je podsjetnik novom naraštaju (stvarno mladima, kao i onima koji se tako deklariraju unatoč godini iz osobne iskaznice) gdje ga treba, ne pronaći, već obrisati s njega prašinu zaborava. Po mom skromnom sudu ovo je ipak jedna od uspješnih rekonstrukcija glazbene povijesti.

Gotovo sam siguran da će neke pametne glave sročiti naslove poput „The Who su umrli krajem sedamdesetih“. Takvim izjavama The Who se izjednačuju sa U2, negativne kritike pljuštale su Ircima sa svih strana ne poštujući njihov minuli rad koji ih je svrstao među nezaobilazna imena rocka, imena koja su svojom glazbom ovaj svijet učinili kudikamo podnošljivijim i veselijim. Za takve naslove Petea, siguran sam, ne boli glava, što sugestivno dokazuje stihovima iz otvarajuće „All This Music Must Fade“: „I Don't care, I know you gonna hate this song“.

Nedvojbeno sam veliki obožavatelj lika i djela benda koji je britanski pop samo jednim arhetipskim singlom metamorfirao u čvrsti rock, pa ipak zbog objektivnosti treba kazati da ovaj album osim svoje svijetle strane (uvodna, tipično Whoovska „Ball And Chain“ na tragu je njihovih najsvjetlijih trenutaka (Won't Get Fooled Again“); „Detour“ koja figurira kao djelomična zamjena za „Magic Bus“; „Beads On One String" rakošno aranžirana laganica; „Street Song“ i „Hero Ground Zero“ koje bi svojevremeno mogle biti ravnopravan dio sadržaja „Tommyja“ ili „Quadrophenie“; „Break the News“ s atmosferom Queenovske „39“ ; All This Music Must Fade“; „She Rocked My Word“, neobično hrabar odmak od matrice, za njih gotovo eksperimentalan uradak sa jazzy elementima; “Got Nothing To Prove“, tipična pjesma za 60-e, rekao bih iz domene jednih drugih velikana, benda The Kinks – ali ima i određenih apendiksa („I'll be back“, netipična Whoovska pjesma, „Rockin' In Rage“; „This Gun Will Misfire“; „Danny and My ponies“) koji im u konačnici umanjuju cjelokupnu ocjenu, pa se može kazati da je zadnja trećina albuma lošija od prethodne dvije.

Daljnje seciranje stihovne komponente ovog albuma nekome tko do toga drži više od glazbene komponente moglo bi zasmetati, jer istina je da su tekstovi u usporedbi s onima iz osvita njihovog stvaralaštva izgubili na nekonvencionalnosti i provokaciji. Sjetite se „Happy Jack“ koja pjeva o mentalno zaostalom dječaku; „Pictures of Lilly“ o pubertetliji koji svoje snove ostvaruje samozadovoljavanjem ispred postera iz porno časopisa ili „I'm a Boy“ o mladom transvestitu. Zaista ništa čudno; Pete je sa svojih 20-ak godina drugačije promatrao svijet oko sebe. Sad mu je jedna od preokupacija političke naravi („Ball and Chain“ koja priča o zatvoru Guantanamo).

Ono iznenađujuće dobro odnosi se na Rogerov vokal koji je naprosto eruptirao, što drugo kazati osim „He's back“ – osim ako se ne radi o studijskoj kemiji, a što će biti lako verificirati na prvom nastupu u živo.

Raduje činjenica da će bend svoje nove glazbene avanture što prije otkrivati urbi et orbi, doduše neće biti razbijanja gitare (počelo je ustvari sasvim slučajno kada je Peteu zapela gitara na plafonu pozornice te se slomila, a dalje je postala legenda); neće biti frenetičnog, pomalo histeričnog bubnjanja jednog od najboljih svih vremena, neće biti diskretnog, ali jedinstvenog držanja groovea na bas gitari. Zamjenu za Keitha Moona i Johna Entwistlea bend je pronašao u starim suradnicima – Zaku Starkeyu i Pinu Palladinu.

Zahvaljujući priznatim glazbenicima, kvaliteta svirke ni za trenutak nije upitna, kao ni cjelokupni aranžmani i produkcija.

Na samom kraju možda bi najbolji opis ovog albuma bio sadržan u dezifenkcijskom učinku materijala u odnosu na sve više prisutno smeće koje opasno zagađuje rock galaksiju.

Jer, ako je ovo zadnje što bend može izvući i pokazati, onda treba reći da odlaze u velikom stilu.

I da, na kraju treba spomenuti Peter Blakeov (njegovo djelo je omot najboljeg albuma Beatlesa, Narednika Peppera, naravno) sugestivan i indikativan omot primjeren sadržaju materijala, zlatnom dobu njihova stvaralaštva, kao i nekim ikonama tog vremena.

Đorđe Škarica

Hits 3575
Endless Wire « Endless Wire The Who Albumi Kronologija The Who with Orchestra: Live at Wembley » The Who with Orchestra: Live at Wembley

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima