Review
Iz eksperimentalnog laboratorija Leonarda Pavkovića, izdavačke kuće MoonJune, proizišao je novi projekt XaDu, bend koji je, kako i sam akronim nagovještava, nastao čistom fuzijom dva iznimno talentirana glazbenika, gitariste Dušana Jevtovića i bubnjara Xavija Reija. Njih dvojica su već imali prilike svirali zajedno na Xavijevu kritički hvaljenom studijskom albumu Resolution (2014), što je nesumnjivo ostavilo pozitivan utjecaj na njihovu međusobnu glazbenu komunikaciju. Krajnji kreativni produkt je više nego interesantno instrumentalno djelo eksperimentalnog i eksplozivnog karaktera koje sadrži elemente alternativnog i garažnog rocka, noisea, avangardnog jazza i math metala.
Random Abstract nije toliko nasumičan kako naslov albuma sugerira. Kompozicije posjeduju elemente strukture, melodije i metodičke promišljenosti, no istovremeno se ti elementi čine kao pogonsko gorivo za apstraktno improvizacijsko istraživanje i eksperimentiranje. Već ionako težak, žestok i prljav jazz-rock zvuk albuma, zbog odsustva basa i drugih instrumenata ostavlja još siroviji i hladniji dojam. No, ta ga primordijalna ograničenost na gitaru i bubnjeve istovremeno čini i umjetnički zanimljivim, posebno u kontekstu filmske umjetnosti i nedavnog uspjeha Iñárrituova Birdmana (2014) u kojemu bubnjarske jazz improvizacije Antonia Sáncheza imaju bitnu funkciju u stvaranju atmosfere.
Iako je izravan, sirov i žestok, što bend dovodi do monstruozne i olujne siline u sjajnoj i vjerojatno najboljoj kompoziciji, „Deep Ocean“, tako da ju je moguće zamisliti kao zamjensku podlogu za spot „Treat Me Like Your Mother“ (The Dead Weather), album je također na trenutke i kontemplativne, pa čak i pop naravi. Upravo takve dvije kompozicije s očitim pop elementima, „New Pop“ i No Hope“, funkcioniraju poput kontrapunkta divljem, nekontroliranom i razuzdanom aspektu XaDuova djela te istovremeno same izražavaju inteligentnu transgresivnost. Naime, dok se prva, očito simbolično nazvana „New Pop“, negdje na sredini iznenada raspadne u avangardni jazz, druga se poput blago šizofrenog odjeka Radioheadove žalopojke „Creep“ tek djelomično raspada u disonantnost.
U konačnici, nema sumnje da je riječ o odvažnom, izazovnom i punokrvnom mačističkom albumu s ponekim emotivnim aspektima. Jedino što me brine jest pitanje neće li možda prekrasno sonično nasilje XaDua djelovati na slušatelje poput kriogeničkih eksperimentiranja doktora Xadua iz stripova o Supermanu kojima je pobio dosta svojih pacijenata.
Ljubiša Prica
/
