Review
U izboru za najbolji koncert u protekloj godini moj urednik i moja malenkost na prvo mjesto postavili smo koncert Neila Younga u malom austrijskom mjestašcu Klam.
Očito ne bez razloga, jer smo tom prilikom imali privilegiju (kao uostalom i prepuni auditorij) prošetati se njegovim respektabilnim i uvijek poželjnim repertoarom, čuti nezaboravnu svirku pratećeg mu benda Promise Of The Real sastavljenog isključivo od mladih lavova gladnih dokazivanja svojih očitih sposobnosti, a kojima bi Neil glatko mogao bit otac. To je bio nedvojbeni dokaz da je stari lisac rock n' rolla svojom inteligencijom, iskustvom i cjelokupnim radom savršeno opušteno, čak uživajući pri tome, izgradio čvrstu poziciju u šarolikom rock cirkusu, ne bojeći se pri tome konkurencije niti svojih vršnjaka, niti nadolazećih predatorskih novih imena. To je također potvrda teze da Neil nije od onih koji se u osvit svog stvaralaštva svim snagama bore za uspjeh, a onda po stjecanju istog uporno nastoje da drugi mladi ne uspiju.
Svojim najnovijim albumom dokazao je da nije sklon (njemu očito nevažnim i nepotrebnim, ali od kritike uvijek zahtijevanih) glazbenim transformacijama, koje dosta često znaju bend odvesti u karikaturalne vode. Sjetimo se samo Coldpaya koji su svoju odličnu pop/rock pjesmaricu zadnjim albumima odveli u tamne vode uobičajenih MTV – ovih pjesmuljaka. Kaže jedan aforizam da je najplodnije razdoblje u životu jednog umjetnika razdoblje u kojem šuti. Sigurno je da šutnja Neila Younga ne bi odvela na sam vrh glazbenog Olimpa, kamo on pripada, naprotiv, upravo njegova neutaživa glad za glasnim stvaranjem stvorila je od njega unikatnog majstora koji bez ikakve štete po sebe i svoj opus može zaboraviti sva pravila nemilosrdne glazbene industrije. A sve nam je to Neil nagovijestio daleke 1979. godine, pomalo proročanskim nazivom svog tadašnjeg, svima dobro poznatog albuma „Rust Never Sleeps“; uz napomenu da je autor sve, samo ne ruzinavi brod.
I tako nakon albuma „Earth“ iz lipnja prošle godine, s pametnim izborom kompozicija s Rebel Content turneje iz 2015. godine, kojima je pridodao detalje svoje osobnosti i životnih preokupacija kroz nadahnute zvukove prirode (njen je veliki zaštitnik, kao i zakleti protivnik korporativnih uništavača naše planete, zaštitnik prava američkih domorodaca), glasanja životinja, moćnog zvuka groma - Neil Young je Urbi et Orbi predstavio novi autorski, 37. po redu album, izdan svega 6 mjeseci nakon „Eartha“, točnije drugog prosinca na etiketi Reprise Records.
Za „Peace Trail“ mogu slobodno izjaviti da je to čudan uradak, nedorečen i glazbeno i producentski. Trebao bi funkcionirati kao logičan nastavak, zrcalni odraz tema i briga zastupljenih na „Monsanto Years“ albumu, nanovo potenciranih uz uvijek nužno upozorenje te uvijek potrebnu i razumnu hitnost. No spektar tema koje i dalje preokupiraju Neila kao da ima obilježje grintanja starog čovjeka, više bolnog, a manje moćnog. Monsanto je glazbeno bio furiozan (iako pomalo zbrkan) protest, iskreni bijes iskazan kroz električne instrumente; novi materijal je akustičan, formacijski ogoljen na Jima Keltnera – inače smatranim najboljim američkim session bubnjarom (svirao je sa Joeom Cockerom, Carly Simon, Georgeom Harrisonom, Johnom Lennonom, Traveling Wilbursyma) i Paula Bushnella na basu (svirao je s Eltonom Johnom, Philom Collinsom, Tracy Chapman, Laurom Pausini).
Već je iz uvodne, naslovne i obećavajuće „Peace Trail“ jasno da će gitara starog mačka opet zarežati svojim prepoznatljivom glasom u njegovoj najboljoj maniri. Na tom tragu je i sljedeća „Can't Stop Working“ s Neilovim asocijacijama na realne životne godine – It's bad time for the body, but it's good for the soul pa nam ti stihovi sugestivno ukazuju na činjenicu da se Neil neće samo tako predati, u njemu još ima špirita.
Jim Keltner svojim opetovanim sviranjem po snareu s upornim side/cross stickovima kao da se ponekad želi utrkivati s Neilovom gitarom, kradući na taj način glavnu ulogu kompozicija. Bas gitara je skroz nenametljiva, diskretna u svom šarmu. Obzirom da je cijeli album snimljen svega u par dana nameće se nedvojbena markacija nedorečenosti ili površnosti. Siguran sam da će album pobrati podijeljene kritike, ali kako sam gore napisao, ima dojam da Neila za negativne recenzije baš boli đon. Uporan je i postojan on borac koji je kroz 50 godišnju karijeru imao velike promašaje, ali uvijek više zlatnih godina; ovo bi trebao biti trenutni glazbeni odraz onoga što su u tom trenutku njegovi neuroni zamislili, ništa više od toga.
Akustične gitare i reskih tonova usne harmonike ima na pretek, tekstovi su osuđujući, pa tako u „Terrorist Suiside Hang Gliders“ pjeva o sve više prisutnoj ksenofobiji, strahu od terorizma, kao i općom rezignacijom dijela nacije uslijed nominacije novog predsjednika. U „John Oaks“ ističe sve više prisutnu policijsku brutalnost, a u „Indian Givers“ brani pravo američkih starosjedioca na svoju očevinu. Neilov glas kroz par, rekao bih, recitala ipak odaje da je u pitanju vokal postarijeg gospodina, doduše sa srcem mladića koji svoje godine nosi dostojanstveno i ponosno („John Oaks“, „Show Me“ i „Indian Givers“).
Ruku na srce, ovo nije najbolje od Neila, no sasvim sam siguran da bi netko prodao bubreg da može potpisati ovakav album. Izdvojio bih kratku, ali slatku „Can't Stop Working“ s reskim zvukom usne harmonike poput bijesnog stršljena te „Show Me“ s tragovima južnjačke utjehe te, svakako, uvodnu i naslovnu „Peace Trail“ s dobrim koncertnim potencijalom.
Đorđe Škarica
« Earth 
