Review
Mladi starac ili stari mladac. Zovite ga kako hoćete, ali uz obavezan pridjev - Neuništiv.
Kada glazbenik takvog kalibra nešto obeća, onda i ispuni, naime ovo je još jedan revitalizirani podsjetnik iz njegove i naše mladosti kojeg je ušminkao i ostavio na trajno sjećanje svim generacijama, nekima kao bogomdano gradivo kojeg treba asimilirati, drugima kao podsjetnik kako se nekada dobro sviralo baš.
Naravno, ovo nije novi materijal, ovo je album iz studenog 1990 godine, snimljen uživo u The Catalystu, malenom klubu u Santa Cruzu. Bio je Neilovo omiljeno mjesto za „visinske pripreme“ prije odlazaka na iscrpljujuće i dugotrajne turneje. Prema podacima iz sveznajuće Wikipedije ovo je bilo zagrijavanje za predstojeću Ragged Glory turneju (mogu onda zamisliti kakva je ona bila ako je ovo bilo zagrijavanje). Inače smatra se da je upravo album „Ragged Glory“ zbog svoje paklene i poslovično prčaste energije promovirao Younga u kuma grungea (poslušajte pjesmu „Fuckin' Up“ istovremenu mješavinu ljutnje i nježnosti). Prateći bend mu je bio praktički kućni bend - Crazy Horse koji ga je po dobrom običaju pratio kroz lijepa i teška vremena: Ralph Molina (bubnjevi, vokal; Frank „Poncho“ Sampedro (gitara, vokal) i Billy Talbot (bas, vokal). Ovo je još jedan testament Neilovih avantura u živo, novi nastavak nevjerojatne sage kojima je obilježena njegova dugovječna karijera. Za jedan ortodoksni, moćni, rasni rock n' roll bend ovo mjesto je predstavljalo najbolji način za izražavanjem njihove međusobne komunikacije, kao i one s publikom. Jer kako je netko kazao: najveći svjetski bend (u pravilu nevidljiv) uhvaćen je in flagranti u njihovom duhovnom mjestu u svom najboljem izdanju.
A kako je bila reakcija kritike? Opet prema Wikipediji album je naišao na univerzalnu aklamaciju. Baš čudno, zar ne?
Bend zvuči nevjerojatno svježe, kao da ih je netko pustio s lanca nakon duge apstinencije. Obzirom na živi nastup Neil i kompanija su dramatično neke od poznatih kompozicija obukli u nova ruha, filmskim rječnikom – dugometražna, u kojima su pokazali, dokazali svoju glazbenu raskošnu estetiku kroz uvijek intrigantna i prepoznatljiva gitarska distorzijska sola (Neil, majstore) te poslovično čvrstu, uvjerljivu, naoko, ponavljam naoko jednostavnu glazbenu pratnju. Habitus njihove glazbene slike ostao je nepromjenjen, bez posebnih iznenađenja, poznat, uvijek svež, zanimljiv, a opet ponekad nepredvidiv u svojim improvizacijama („Danger Bird“). I tako dandanas nakon pustih godina zajedničkog sviranja, ovaj album je testament Neilove nepresušne energije, njegovog zaraznog glazbenog šarma, jedinstvenog talenta i neusporedive sposobnosti pisanja pjesama koje trajno ostaju u pamćenju. Svirao Neil akustičnu ili električnu gitaru uzbuđenje je zagarantirano. A „miris“ divljeg konja se i te izbija iz svake odsvirane note.
Nije lako pjesme molskog ugođaja i epohalne melanholije (“Cortez the Killer“ i „Like A Hurricane“) obući u dramski instrumentalni okvir, bar ne za Neil Younga, zato po mom skromnom mišljenju ove dvije prekrasne pjesme što svojom strukturom, što pobuđenim osjećajima, što svojom dužinom izvedbe zauzimaju centralna mjesta na albumu. Naravno uz „Love And Only Love“ sa albuma „Ragged Glory“.
Naći će se i mjesta za neke od zlatnih standarda („Cinnamon Girl“ sa albuma („Everybody Knows This Is Nowhere“).
Uz audio zapis s ovog koncerta postoji i video zapis na kojem se nalazi još jedan od Neilovih klasika, 13 i kusur minuta duga „Cowgirl In The Sand“.
Rezimirajući sve gore navedeno ostaje mi iskreno žaljenje što objektivno nisam mogao biti učesnikom ove antologijske glazbene avanture, iako sam imao privilegiju dva puta slušati Neila isto tako na nezaboravnim koncertima. Zato ovaj album treba vrtiti bjesomućno i naprosto uživati u njemu, pozitivna energija koja naprosto buja iz svake pjesme ostaje dugo u pamćenju, pa kako kaže jedan slušatelj: „Današnji dan mi je bio čisto sranje, ali sada sam OK“
Đorđe Škarica
« Return to Greendale 
