Fade

Review

Brižno, marljivo i bez halabuke, a ne bez uspona, padova i samopropitkivanja, Yo La Tengo danas su punokrvna, vremešna institucija onoga što običavamo klasificirati kao indie rock. I koliko god taj pojam već odavno ne predstavlja ideale i vrline koje se (po)trudio imati u svom adolescentskom dobu, upravo ovaj bend na najljepši danas zamisliv način baštini i njeguje njegovu poetiku. Sa svojim trinaestim albumom u nepunih trideset godina postojanja, trio iz New Jerseyja na sebi svojstven način sve to potvrđuju i obznanjuju kako itekako ima još toga što moraju odsvirati i otpjevati.

"Fade" ispod goleme zelene krošnje što mu prekriva naslovnicu krije za njih nesvojstvenih tek četrdeset i šest minuta glazbe čiji je producentski tretman, nakon dva desetljeća suradnje s Rogerom Moutenotom, preuzeo "tortoiseovac" John McEntire. No za bračni par Kaplan i kolegu im Jamesa McNewa to nije bio povod za neke drastičnije zaokrete, baš kao što se to nije dogodilo ni kao posljedica kadrovskih rošada za pultom – sonične avanture započete prije dvadeset i sedam godina s albumom "Ride the Tiger" naprosto su dobile svoj nastavak, sasvim u suglasju sa stažem na sceni (i u životu, ako smijem dodati), s present tenseom i s dosadašnjim osluškivanjima vlastita stvaralačkog pulsa. Nastavak, a istodobno i hommage najsvjetlijim točkama vlastitog glazbenog izričaja.

No, da ne ulazim u beskonačne, pseudoakademske poveznice i analitičke poredbe – "Fade" je mazan, ali i hrapav; šaputav, ali i parajući; melodiozan, ali i škrgutav; pitak, ali i opor. Programskim otvaranjem, pomalo nervoznim, poput uštimavanja, kakva je "Ohm", kao da su htjeli sebi ostaviti dovoljno staza kojima se može do zamišljenog svršetka albuma. Topli, usklađeni vokali na tapiseriji šuštave ritam-sekcije i sve gušćih i odvrnutijih gitara u nepunih sedam minuta sabili su Yo La Tengo jučer, danas, a možda i sutra; kad se nadolazeća "Is That Enough" rastvori poput najljepšeg cvijeta najkristalnije pop glazbe, znat ćete da ovaj bend, i bez imperativa, bez utega namjere, bez želje da bude bilo kakav stjegonoša, može sve. Jer ovo je mazni draguljčić s mekim vokalom, diskretnim gudačima i šumećim distorzijama što kao da sugeriraju šetnju po šljunku umjesto namjenske buke. I eto, bez imalo ičije muke, dobili smo prekrasno otvaranje albuma benda koji je već toliko toga iznjedrio i kao da nema namjera niti razloga odustajati.

Ritmičkih iskakanja će još biti tek u razigranoj "Well You Better" i nešto hrapavijoj "Paddle Forward", dok će nastavak biti gotovo posve u tonalitetima najprikladnijim zimskim, kišom i snijegom kupanim večerima. "I'll Be Around" tako umirujuće pliva na prebiranjima po gitarskim žicama, šaputanju svojih stihova i pozadinskoj "buci bez buke" što prijeti eksplozijama, ali se one, srećom, ni do samoga kraja ne dogode. "Stupid Things" je, pak, možda naljepša pjesma u kolekciji, pomalo snena, ali više po ugođaju kojeg evocira nego po izvedbi, trijumf slatke melodije s taman dovoljno žalaca da ne dođe u opasnost da bude prezaslađena. Svojevrsna blizanka ili bar partnerica na albumu joj je svakako još jedan slatkiš, "Cornelia and Jane", što na Georgijinom vokalu, distanciranim puhačima i usporenim gitarama na najsugestivniji zamisliv način nastavlja modernu bajku započetu pola sata ranije. Nije, vjerujem, nimalo slučajno što je sama sredina "Fade" pripala upravo ovim pjesmama! One su srce, one pumpaju krv koja teče prema početku i prema svršetku…

Troetapna, pak, završnica novi je krajolik. Naslonjen, da, na ono što su oslikale prethodnice, ali u novom, modrijem koloritu, udaljeniji od sutona, već osjetno bliži novom svitanju koje će prizvati tek sam kraj albuma. "Two Trains" klizi na sintetici, u zakrivljenom zvuku i opipljivom zraku. Tiha je, naravno, i mekana, ali ne ono što bi olako strpali pod etiketu nježnosti. Vokal je također tih, još tiši od muzike, kao da želi reći da je manje bitan, da su manje bitne riječi kad zvučna slika ionako govori sasvim dovoljno. "The Point of It" je u ovom kolosjeku gotovo poput pauze, pomalo "obična" pjesma, a opet u sasvim sigurno sporazumnoj misiji, prema dekreti koja će je odvesti do predivnog finala. "Before We Run" je tako vrhunac poslije vrhunca, kasnonoćna (ili ranojutarnja) diverzija na san, uljuljkujuća koliko i odlučna. Gudači koji joj u technicoloru toniraju tkivo i podebljavaju završnicu element su koji najdojmljivije zatvara pripovijedački krug. U suglasju s ritam sekcijom što kao da se nastavlja na ona "dva vlaka" dvije pjesme ranije, ove note navest će vas da vratite priču na početak, da poslušate što se to sve uistinu odvijalo od prvih taktova albuma do tu, što ste to u početku propustili. Jer, kao da jeste nešto propustili… Kao svaki dobar album, svako novo slušanje mora imati tu udicu, ostavljati vam prostora za uvijek nova (raz)otkrivanja. Stavljanjem zadnje točke na ovaj tekst, učinit ću upravo to s "Fade". No, o tim doživljajima neću ovom prilikom, možda i nijednom drugom. To ostaje u onim zonama koje se ne daju tako lako nagovoriti na prepričavanje, a kamoli pisanje.

Toni Matošin