Apocalypse

Review

Novi album Weird Al Yankovica Alpocalypse nakon prvog slušanja ne ostavlja bez daha. Možda dijelom i zato što su sve parodije na njegovom novom albumu pop pjesme novije generacije koje uistinu ne slušam. Jedina parodija za koju sam znao originalno ime naslovna je pjesma albuma Perform This Way, ilitiga u originalu Born This Way Lady Gage.

Najvjerojatnije je to i glavni razlog zašto više nisam toliko oduševljen Weird Alom kao nekoć. Teško da ću se nasmijat na parodije pjesama Miley Cyrus, Taylor Swift, T.I. i Brune Marsa kada nikad prije nisam čuo originale. I to me dovodi do glavnog problema ovog albuma. Iako će pratiteljima današnje MTV-pop industrije najvjerojatnije biti dobar kao što su meni bili prijašnji Yankovicevi albumi, teško da će privući veću pažnju slušatelja drugačije glazbe. Slušajući njegov najnoviji uradak uistinu sam se osjećao staro (iako to nisam).

Međutim, ima album i drugu stranu. Pjesme u stilu White Stripesa, The Doorsa, Queena, Hansona i Weezera prepoznajem i rađe preslušavam nego gore spomenuti dio albuma. Ipak, čak ni to nije dovoljno da izazovu repeat efekt i teško da ću u dogledno vrijeme opet slušati najnovije Yankovicevo studijsko izdanje. Sve super, malo sam se nasmijao, bilo je fora čuti Weird Ala kako glumi Jima Morrisona i Jacka Whitea, ali nema tu više tog osjećaja koji samo imao dok sam slušao njegove starije hitove Like a Surgeon, The saga begins ili Eat It.

Osim navedenog na albumu se nalazi i medley Polka-Face koji uključuje današnje pop hitove otpjevane od strane Weird Ala u polka stilu. Njegovi medleyi uvijek su mi razvlačili osmijeh, a ni s ovim nije drugačije.

Ipak, imam osjećaj da nije to više to. Prije svega zbog današnje pop industrije koja mi i ne predstavlja neki vrhunac glazbenog izražaja, manjim dijelom i zbog Weird Al Yankovica koji mi više nije toliko smiješan koliko mi je nekada bio.

Matko Boršić