Review
"Možda i nije sasvim jasna ova ideja, što rađa se kasno noću i radi kaos gdje ne bi smjela", pod pomalo bajkovitim nazivom Zimizelen, na prvom albumu s tim potpisom, pjeva Vinko Ergotić, glazbenik već afirmiran (u) sjajnim bendovima Heroina i Nellcote, te upravo tim stihovima kao da pokušava objasniti, možda i opravdati sve ono što je odlučio podastrijeti kao "San na uzici". Naime, kad jednom zakoračite u svijet njegova "psihodeličnog noir folka" ostajete lišeni navigacije i isprani od očekivanja: sve je koloplet misli i glazbenih krpica što ih ovijaju u kovitlacu namjerno podizanih lahora i nema vam druge nego prepustiti se nečem što očito ne dolazi iz nekog konfekcijskog pogona, pa ni kakvog s indie predznakom.
Iako sve na albumu zvuči... pa, indie. Što je već toliko dugo korišteno i voljeno, romantizirano i klanovski zaštićeno da se pretvorilo u hrp(ic)u klišeja, u lošijim slučajevima i otužno patetičnih. No, ono što je Zimizelen po opraštaju od svojih bendovskih projekata, potisnut donekle i nedavnim pandemijskim metežom, prenio na svoju kajdanku opire se ne samo klišejima, već i kalupima koje je možda i on sam negdje u začetku same misije odlučio koristiti.
Da bude sve skupa još zanimljivije, a na svoj način i zahtjevnije, Ergotić je nakon dugih godina izražavanja na (općenito vrlo zahvalnom) engleskom, odlučio zapjevati na materinskom jeziku, što je s jedne strane skinulo i zadnju dimnu zavjesu kakvu strani jezik zna pružiti i prekriti neke autorske mane i(ili) nedorečenosti, a s druge pojačalo opasnost od zalaska u pozersku opskurnost kakvu domaći jezik zna nametnuti ukoliko sve skupa odlebdi u srednjoškolsku poeziju. Ali, slijedeći u uvodu citiran stih, njegovi su tekstovi i poezija i bijeg od nje, nešto poput fragmenata koji su tu da prije svega izgrade ozračje, dočaraju boje i ugođaj, da nijansiraju potpisnikov čeznutljivi jezik, što Ergotićev vokal, fino doziran i bojom zahvalan, monoton taman onoliko koliko mu pjesma to nalaže i zaigran samo ondje gdje mu glazbeno pletivo to dopušta, odlično prati i održava.
A kad je riječ o samoj glazbi, ona uistinu opravdava autorovu (samo)definiciju. Slojevita, a ne i prekrcana, organski topla, mjestimice gotovo rokerski razigrana (primjerice, u singlu "Iza zavjesa"), pa i prijeteća (zanimljiva asocijacija na teksture Caveove "Stranger Than Kindness" u "Zamisli"), glazbena tapiserija Zimizelenovog "Sna na uzici" ima više nego dovoljno aduta da vas čvrsto veže u pokušajima da preuzmete tu uzicu iz naslova albuma. Gostovanje pak sjajne Mary May u singlu "Likovi bez lica" ne samo da ne remeti slobodnu, ali zato i izrazito ranjivu strukturu zbirke, već je savršeno nadopunjuje, čemu stihovi poput "Ti mi daješ dovoljno, tebe puštam u san" daju još jasniji, možda i programski kontekst.
A neovisno o programiranjima bilo kakvog konteksta ili koncepta, "San na uzici" je glazbena zbirka koja iznad svega zvuči opušteno i otvoreno: ona jest hermetična u samom jeziku, ali izrazito podatna i bogata u svom totalu, a tekstovi, nimalo prekrajani za traženu metriku, ne zahtijevaju da ih prebirete, pa ni pjevate, već tek da ih čujete kao još jedan instrument, još jedan sloj u pažljivo, ali ne i kalkulantski tkanom soundscapeu.
Toni Matošin
/
