Review
Britpoper i alternativni rocker Damon Albarn, najpoznatiji kao frontmen Blura i po virtualnom bendu Gorillaz, objavio je nedavno svoj prvi solo album nazvan Everyday Robots. Kao što se može vidjeti na dizajnu covera na kojemu Albarn introvertirano sjedi sam na stolici spuštena pogleda, a i kao što je on sam rekao, u pitanju je vrlo osobno djelo, ozbiljne tematike i teške, melankolično-depresivne atmosfere.
Bez obzira na to koliko je Everyday Robots s jedne strane u stanju poput vampira isisati životnu energiju iz slušatelja i srušiti ga na pod, s druge je strane u mogućnosti prenijeti iskrene, intimne osjećaje natopljene lijepim i uhu ugodnim urbanim melodičnim teksturama. Minimalizam i smirenost glavne su karakteristike ovog djela. Nad laganim, uspavljujućim trip-hoperskim, pulsirajućim i ponegdje reggae beatovima izdižu se jednostavne, nježne klavirske i gitarske harmonije, ponegdje trube, violine, vokalne harmonije i različiti semplovi, tvoreći tako pozadinu Albarnovom srednjem, umornom i ponekad pomalo nesigurnom glasu.
Dok je Albarn odsvirao klavirske i gitarske dijelove Richard Russell, producent i vlasnik izdavačke kuće XL Recordings, isprogramirao je bubnjeve te potpisuje produkciju. Russell, koji je predložio da ovo bude Albarnov solo projekt, imao je i glavnu ulogu u probiranju između šezdesetak Albarnovih pjesama te stvaranju atmosfere. Uz njih dvojicu koji čine kreativnu jezgru, na albumu sudjeluje dosta velika grupa glazbenika, od čelista, violinista, vokala, zbora pa do bubnjara i basiste. Treba izdvojiti svakako Briana Ena koji je na pjesmama „You and Me“ i „Heavy Seas of Love“ doprinio vokalom i sintesajzerskim zvukovima.
Tematski gledano, osim što su pjesme osobne, pomalo autobiografske, intimne i introspektivne, također su i ponekad kritički usmjerene prema suvremenom tehno-znanstvenom svijetu. Dok u jednom trenutku pjeva o usamljenosti, djetinjstvu, drogiranju i ljubavi u drugom pjeva o međuljudskim odnosima, otuđenju (čovjeka od čovjeka) koje se produbilo razvojem tehnologije te mogućim posljedicama tehnološkog razvoja. Reference na vlastiti život i sjećanja nisu uvijek razumljive i eksplicitno, jasno izrečene, već su radije suptilno umotane u sugestivne slike. U „Mr. Tembo“, pjesmi najveselijeg ugođaja na albumu posvećenoj bebi slonu koju je susreo u Tanzaniji, sudjeluje crkveni zbor iz Pentakostne crkve na kraju njegove ulice iz mladosti u Leytonstoneu. Nostalgičana nota nalazi se i na početku „Hollow Ponds“ na kojoj se u pozadini čuje snimka djece s igrališta lokalne škole.
Moglo bi se reći da Everyday Robots posjeduje nešto od depresivne, beznadne, melankolično-suicidalne usamljenosti Nicka Drakea, samo je kvaliteta kompozicija ponešto slabija. Međutim, u krajnjoj liniji, riječ je o solidnom Albarnovom solo djelu, emotivnom, iskrenom, dobro posloženom i strukturiranom.
Ljubiša Prica
/
« Dr Dee 
