Review
Posljednje set izdanje Croatia Recordsa, iz edicije nazvane Original album collection, predstavlja prvih pet albuma Aerodroma nastalih u razdoblju od 1979. godine do 1986. godine. Upravo su te godine ono najvažnije i najznačajnije razdoblje iz opusa Aerodroma u kojem su bili muzički, a i kreativno, bitni i relevantni. Aerodrom je doduše i nakon ovih pet albuma ostao u neku ruku relevantan, i njihovi koncerti su rado posjećivani i kad nisu izdavali albume ili bili studijski aktivni, a pogotovo s početkom novog stoljeća, od kada su u međuvremenu izdali još tri studijska albuma s kojih prosječan slušatelj sasvim sigurno zna još kojih par pjesama. No prava priča je ovih prvih pet albuma. Ova kompendija predstavlja ono željezo koje se kuje dok je vruće i ostaje u našoj svijesti i sjećanjima dokle god smo živi.
Prvi album „Kad misli mi vrludaju”, objavljen daleke 1979 godine, u vrijeme kada je sveprisutni punk kucao u srcima buntovne mladosti, predstavlja potpuno neočekivano posve suprotni i skoro pa retrogradni antipod, široko pritom eksploatirajući, u to vrijeme već zastarjeli prog rock/ glam rock. Album koji živi negdje duboko u sedamdesetima i stojeći na krivoj strani povijesti, opire se ondašnjim suvremenim trendovima. Možda upravo iz tog razloga, i vjerojatno zato sto su glazbeni urednici oduvijek pomalo kaskali za glazbom koju mladi slušatelji traže, za „aerodromce” nije bilo prevelikih problema oko pronalaženja izdavača za prvi nosač zvuka. Inicijalna postava Jurica Pađen, Remo Cartagine, Mladen Krajnik, Paolo Sfeci i glavni vokal Zlatan Živković kroz osam pjesama isporučuje nam nešto što s ove vremenske distance nikako nije pretjerano uzbudljivo, ali se lako može predočiti kako je u ono vrijeme ovakva glazba predstavljala zicer. Mladi i odlični glazbenici koji sviraju baš ono što je po volji malo starijoj generaciji rockera. Zgodna je trivija da je design ovitka izradio tada mladi Mirko Ilić. Ne znam kakva ga je ideja nosila, ali cover niti malo ne približava glazbeni zapis koji se nalazi unutra. A na stranu što se, također s ove vremenske distance, doimlje totalno jeftin, neinspirativan i štancerski. Ah, te čudnjikave sedamdesete... No dobro, naslovnu pjesmu većina nas i danas može prepoznati.
Drugi album „Tango Bango” predstavlja značajan iskorak u žanru i priklanja se onodobnim new wave utjecajima. Ovaj album, čak i s današnjim otklonom stoji vrlo dobro. A u ono doba (plodne i glazbeno dobre osamdesetprve), kod nekih je glazbenih kritičare album proglašen za album godine i to u jakoj konkurenciji Azre, Kazališta, Valjka, Idola, Dugmeta, Filma, itd. S jedne strane nije ni čudno, jer album ima bar tri vrhunske stvari, a s druge strane album ima skoro tri instrumentala, pa se albumu osim radiofoničnosti može pridodati i nota eksperimentalne smionosti, što uvijek dobro prolazi kod redovnih godišnjih inventura najboljih izdanja. Ovaj album, za razliku od prvijenca puno više šalta po glazbenim stilovima, osim new wave i power pop naći ćemo i utjecaje reggaea, duba i slično, a za razliku od prvijenca, lead vokala se u nekim pjesmama po prvi put laća Jurica Pađen. Iako Zlatan Živković ima neusporedivo ugodniji i melodičniji vokal, a što je kasnije i dokazao kroz Plavu Travu Zaboravu, neuredni glas Jurice Pađena esencija je Aerodroma i ono što Aerodrom predstavlja u našoj kolektivnoj svijesti.
Na sljedećem albumu „Obične ljubavne pjesme” Pađen u potpunosti preuzima mikrofon, a Živkovića životni put odnosi u neke druge „akademske” sfere. Album je to s kojim Aerodrom ulazi u prvu ligu i dolazi do širokih slušateljskih masa, a naslovna pjesma njihov je prvi pravi veliki hit. Iako smo je svi u raznim prilikama čuli i više puta, potpuno je drugačiji doživljaj slušati je na albumu, s dugačkim fade-in uvodom „Lijepog plavog Dunava”. Pop forme kojima album najviše obiluje bile su glavni mamac za široku publiku, no album nije samo neka lakoglazbena pjesmarica. Pamtljiv i nepretenciozan naslov skriva, osim klasičnih rokerskih pjesama, još malo novovalnih melodija, simfo rocka, pa čak i nekih natruha funk impulsa.
S „Dukat i pribadače”, Aerodrom nastavlja ploviti po vrhuncima svoje karijere i oplođivati svoj kreativni potencijal. U pomoć je pozvan Rajko Dujmić, koji je znalački iskoristio sve ono što Aerodrom nudi, te su Pađen i ekipa efektno zakucali s nekoliko i danas prepoznatljivih hitova. Navodno da sam album nije u cijelosti ispunio sva očekivanja grupe i izdavača, no s ovim vremenskim odmakom, pamtljiva pop pjesmarica ne čini se nikakvim promašajem. Stihovi s ovog albuma, češće nego ikada prije, imaju određenu socijalnu notu i najviše tekstualno izraženog buntovništva, a što će skoro u potpunosti preuzeti tematiku na petom albumu ove retrospektive.
Upravo „Trojica u mraku” najviše zvuče anti-establišmentski, buntovnički i nonkonformistički. Nasuprot pozitivi i dobrim vibracijama s ranijih albuma, ovaj napadno obiluje gorčinom i b.m.k. stavom. Nekad provokacije djeluju brutalno, nekad banalno, a ponekad su granirane nezadovoljstvom i stvarno neugodne. Silna gorčina koja je proključala u izravnom prokazivanju kvazikulturnih urbanih sredina ondašnje države, nije najbolje sjela...pa vjerojatno nikome. Album je, posljedično, prošao najlošije od svih do tada i bend se ubrzo raspao. Pađen je u dogledno vrijeme našao srodnu buntovničku dušu i sa Štulićem proživio posljednje godine Azre, a Aerodrom je ponovo studijski oživio tek početkom stoljeća.
Svakako zanimljiv put kojim su prošli, od nekog kojem su bez problema izdali prvi album, pa do oporih i nabrijanih buntovnika kojima lađe tonu i propadaju, iako se po imenu, s njihove piste trebamo vinuti u nebesa.
Mjerljiv trag kojeg su ostavili u domaćoj glazbi, obuhvaćen u cijelosti ovom rekapitulacijom, popraćen je i opsežnim tekstom Siniše Škarice kojim u tančine opisuje put Aerodroma skoro pa od prvog susreta s njima, objašnjavajući usput i tadašnje diskografske zakonitosti, pa sve do posljednje odsvirane note na „Bardo ravni”.
Umjesto zaključka na kraju, najviše odzvanja taj citat Siniše Škarice kojim se oprašta od Aerodroma kada kaže: „Možda nisu zasjeli na vrhunac rokerske piramide kao vršnjaci im iz Parnog Valjka i Prljavog Kazališta, ali su zajedno s njima u njezinim temeljima. I traju. Nakon toliko godina biti zaglavno kamenje hrvatskog pop-rocka, priznat ćete, nije mala stvar.”
Ivica Šćukanec
