Review
Dana 6. svibnja 2011. u New Orleansu održava se Jazz & Heritage Festival, a ove godine obilježio ga je svojim nastupom veliki Gregg Allman i njegov bend. U sat i 17 minuta Gregg i njegova odlična prateća ekipa pružili su zaista izvrstan nastup. Ovaj dojmiljivi koncert i dvostruki album uživo Gregg Allman Live At The 2011 New Orleans Jazz & Heritage Festival, objavila je diskografska kuća Roadrunner Records.
Nakon što se uspješno oporavio od operativnog zahvata za gore navedenu izdavačku kuću Gregg snima senzacionalan album Low Country Blues, ovo je zapravo samo logičan nastavak svakog glazbenika, bez koncerata sve to ipak ne bi imalo smisla.
Dolaskom upravo na ovaj festival, svakako šalje jasnu poruku i poziv da ne zaboravimo taj grad i ljude, koji su preživjeli pravu golgotu.
Na samom nastupu Gregg se odlučio za kombinaciju poznatih pjesama svoje solo karijere ali i pjesama koje je skladao i koje su repertoar the Allman Brothers Banda sa zadnjeg studijskog albuma publika je imala prigode čuti tri nove pjesme posebnu i narastajuću Tears Tears Tears, van serijsku Just Another Rider, koja je uživo još malo dobila na snazi pa je i koncertno jednako dojmljiva kao i studijska. A publika ju je doista dobro i puna srca prihvatila. Legendarna M. Watersova I Can't Be Satisfied uz provjerene Whipping Post, Midnight Rider, Dreams i naravno zadnja Statesboro Blues uz I'm No Angel , Before Bullets Fly, Stage Banter i Sweet Feelin' garancija su sjajnog provoda.
Ovakav nadahnut nastup, daje jednako tako snažan i nadasve ekspresivan live tonski zapis, gdje Gregg i band jednostavno znaju što treba i kako se to radi. Nije čudi što cijeli live zvuči onako spontano, opušteno, a glazbenici su svojoj svirci dali su onaj prizemni, pomalo prljavi sound 'strašnog' i oporog r&b, govorljive Južnjačke psihodelije i zamamnih i dubokih soul ugođaja. Pred Vama je doista briljantni glazbeni uradak, zadivljujući live album, nosač zvuka… kako god hoćete, meni osobno, je sasvim svejedno kako ćete ga zvati, bitno da je on tu.
Da, znam i opet će mnogi kazati… ma kako je to moguće, njemu je sve dobro i sve je super, i vidi ga…opet vadi iz 'naftalina' te stare igrače. Sorry, ljudi ali ja ne mogu protiv sebe, ja jednostavno nisam u stanju napisati nešto što će rušiti kredibilitet starih rockera i bluzera. Mogu se pojedinci žestiti i kazivati ili dokazivati da je nešto bolje ili lošije, može biti; ja sam suglasan …ali. što se mene osobno tiče: u mojim venama još uvijek teče ona davno dobivena transfuzija glazbene krvi sa kraja šezdesetih, sedamdesetih i stoga tu jednostavno pomoći nema.
A evo, kako to izgleda, kada se radi o onome što možda netko naziva nostalgijom, dragi moji posjetitelji Blues Cornera, pred sobom imate tekst čovjeka, koji tu i takvu glazbu nosi duboko u sebi. Ona je naprosto moj 'way of livin', a onda na kraju krajeva; zašto bi pisao o nečemu što mi se ne sviđa, što ne volim ili što ne spada u djelokrug mog interesa. Zašto bih se silio da pišem o nečemu što me apriori odbija, zašto? Pa za to zaista, nema potrebe …neka to čine neki drugi osobno, to mi nije niti na kraj pameti. I stoga ako biram i mogu birati neka to bude ono što je dobro, što me veseli i čini mi ovaj život kud i kamo kvalitetnijim.
To je zapravo jedini razlog što vrlo rijetko pišem u negativnom kontekstu. Od brojnih albuma, koji svakodnevno pristižu ima onih koji su dobri, bolji i malo manje dobri ali sve jedno nije cilj sasjeći sve u korijenu, cilje je glazbenike poduprijeti i dati im prostora i šansu da pokažu doista što znaju.
Kada je u pitanju Gregg Allman jasno je da se radi o jednom od mojih favorita i mom omiljenom glazbeniku, tu nema ama baš nikakvog razloga za bilo kakve sumnje. Gregg i band savršeno funcioniraju, daju malo drugačiju i individualniju prezentacijsku formu u kojoj zadana tema samo još više dobiva na snazi i težini, kvaliteti. Predlažem poslušati dvanaestminutnu Dreams i neće više ništa biti potrebno objašnjavati.
Neprikosnovena međusobna igra glazbenika, duboko uvažavanje jedni drugih, zajednička razrada teme jasno pokazuje koliko njihova uigranost raste i penje, doslovno u nepojmljive i neslućene visine. S druge pak strane njihova jednostavnost i pristupačnost samo dokazuje i pojačava njihovu neospornu kvalitetu i bilo da se radi o instrumentalnoj virtuoznosti ili onim običnim i svakodnevnim ljudskim osobinama.
Na kraju ono što je bitno za istaknuti da poznate pjesme Allman Brothersa osim Melisse dobile su itekako drugačiji 'pakung' i priznajem doista su mi sjele, onako na prvu… najviše zasluga ide za to glazbenicima, koji su se putpuno dali u svakoj pojedinoj pjesmi.
Svi zajedno odradili su jedan doista izvrstan i vrlo nadahnut nastup i pritom je snimljen materijal, koji će još dugo vremena svirati u mojim uređajima a nadam se da i Vaši uređaji neće biti iznimka.
Na kraju što još dodati, ništa... sve je rečeno… svima Vama koji volite dobru glazbu… da pred Vama je jedan nadasve osebujan live tonski zapis o kome i o čemu se radi biti će svima dovoljno: Gregg Allman Live At The 2011 New Orleans Jazz & Heritage Festival.
Mladen Lončar - Mike
/
