Review
Točno pamtim taj trenutak kada sam se prvi put susreo s Amyl and The Sniffers.
Tamo nekad, u jeku Europskog nogometnog prvenstva 2021. godine, jedan poznati hrvatski sportski novinar podijelio je na nekoj društvenoj mreži njihov visoko energetski spot „Guided By Angels”, uz popratni komentar: „Ništa fudbal, samo fudbalerke”. Jer on, kao, ne prati nogomet. Našao je nešto zanimljivije. Ekipu s fudbalerkama.
Kako postoji samo jedna zemlja na svijetu u kojoj fudbalerke nikad nisu izašle iz mode, na očigled je bilo jasno da se radi o dalekoj i izoliranoj, prijateljskoj zemlji Australiji. A divljačka i nabrijana četvorka manje više brižno njeguje svoj izgled otpadnika. Od tog prvog spota, teško je bilo odlijepiti se od njihove pojavnosti, njihove glazbe i općenito odoljeti klikati na sve što se tiče Amyl and the Sniffers.
Glavna zvijezda benda, eksplozivna i zapaljiva Amy Taylor, kaže da su ime benda odabrali prema australskom slengu za amil nitrit koja se još naziva popper. Nažalost kako nisam doma s drogama, ne mogu vam objasniti o kojoj drogi je riječ i kako se ona kaže u hrvatskom slengu. Najbliže što dođem opijatima je kad gledam Ratka u Podcast Inkubatoru, stoga mogu samo napamet baljezgat. Ako se netko tko pročita ovaj tekst barem malo razumije u temu, neka slobodno napiše koju riječ u komentarima. Ok, nakon što smo skužili da sam tanak s drogama, ostaje da vidimo kužim li se barem u glazbenu kritiku.
Amyl and the Sniffers sviraju punk kao neki bend s prijelaza sedamdesetih u osamdesete prošlog stoljeća. Vole isticati da sviraju pub rock, žanr koji u Australiji korespondira s tim vremenskim okvirom. Znači ono; brze i jednostavne gitare, traper jakne, agresiva, masne kose i puno piva. Muzičko i svako slično teleportiranje u vrijeme dok je punk bio mlad. Istina, ima onih koji će reći da je punk od onda evoluirao i da se promijenila početna jednadžba. Ali ovaj povratak u iskonsko i početno je zabavan do svake zadnje note i svakog udarca u bubanj. Točno je vjerojatno i ono da ovakvih bendova imate koliko vam starmala duša poželi, no ovi imaju sve sastojke da vas iscipelare kako treba.
Amy sasvim dobro nosi imidž nabrijane i drske šiparice premda je već debelo prešla tridesetu. Buntovni i prgavi tekstovi su često vrlo zabavni ako ih krenete analizirati. A sve skupa muzički zvuči sjajno i odlično ukomponirano. Osim odličnih, do danas izdanih singlova; „Security” i „Hertz”, još je puno stvari koje zaslužuju da se okite samostalnim singlom kao što su „I Don't Need A Cunt (Like You To Love Me)” ili „Knifey”.
Kako im je „Comfort To Me” drugi album, imaju već sasvim dovoljno mesa za pristojan koncert. Vjerujem da čim ova teška vremena za koncerte završe, da će ih već netko po kratkom postupku privesti u Hrvatsku da se svi dobro i propisno izdivljamo.
Darko Hribarić
