Review
Uz 40-tu obljetnicu „Singl ploča“ Bijeloga dugmeta, Croatia Records, nasljednik zagrebačkog Jugotona, pripremila je zajedničko luksuzno reizdanje obje ploče. Kao što možemo pročitati, izbor je priredio Siniša Škarica, a remasterirao Mauro Širol. Na naslovnoj strani nalazi se fotografija Vladana Jovanovića koju je likovno oblikovao Goran Trbuljak, ona ista ilustracija koja je ukrašavala naslovnicu prve autorizirane biografije Bijelog dugmeta koju su 1981. pod naslovom „Ništa mudro“, zajedno napisali Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, alfa i omega hrvatskoga glazbenog novinarstva. Istančanim osjetom za povijesni trenutak, zaokružili su ovi glazbeni znalci vrhunac karijere jednog od najznačajnijih bendova koji se pojavio na ovim prostorima.
Na prvu, dopadljiva je oprema tog vinilnog reizdanja. Ima onaj preklop, a unutra s lijeve strane na nježnoj ružičastoj podlozi poslagano je 12 naslovnica tih singl ploča, dok s desne strane možemo pročitati tekst Siniše Škarice iz 2021. godine. U njemu autor začudno povlači usporedbu Bijelog dugmeta s Beatlesima, uspoređujući njihove singlice s onim poznatim Crvenim i Plavim albumom čuvenih liverpulskih čupavaca. Hrabra je to usporedba, jer Bijelo dugme s Beatlesima stilski baš i nema dodirnih točaka: prateći vokali su im rijetki (ako jesu radi se o zborovima ili o narodnjačkim povicima pastirskog rocka) i nema onog ugodnog suzvučja, promjena vokala, već dominantni Bebek s vokalom kojega su mnogi kasnije oponašali, dok im melodije nisu bitlsovski jednostavne, nježne i pitke. Bijelo dugme je bliže bendovima kao što su bili Led Zeppelin, Deep Purple ili kasnije Van Halenu, onima koji spajaju blues, klasični i hard-rocku, ali im je neizbježna primjesa tzv. pastirskog rocka i prepoznatljivih etno-motiva dala drugu dimenziju. Bregović nije bio veliki pjesnik, ali je vješto uklapao odlične tekstove Duška Trifunovića, Vlade Dijaka u svoju glazbu, a gitaristički slijedio uzore Jimmyja Pagea i Richieja Blackmorea, dok su klavijature Vlade Pravdića podsjećale na one Jona Lorda. Ukratko, Deep Purple, ali na bosanski način. U stvari, svirali su žestoki rhythm & blues, nevješto bačen bumerang iz dalekoga U. K. -a prema Balkanu koji se srećom u povratku negdje putem iznad Bosne zapleo i ostao. Ono jedino što povezuje Bijelo dugme i Beatlese jest razina popularnosti i „beetlemanija“ (bolje reći „dugmemanija“) koja je na prostorima bivše države bila više nego vidljiva, dok su obožavatelji u pretrpanim redovima stajali u Bogovićevoj i napeto iščekivali kada će se trgovina otvoriti te moći kupiti njihovu novu ploču ili kada su jednako tako strpljivo čekali kako bi kupili ulaznicu za neki koncert Bijeloga Dugmeta.
Simpa su bile te singlice i mnogi ih se rado sjećaju. U odnosu na plejke, s onih svojih 'divljih' 45 okretaja u minuti, baš su se nekako luđački vrtjele. U sredinu im je trebalo staviti onaj plastični trokutić ili manje zanimljiv plastični krug. Moj stari gramofon Tosca 5, imao je neki metalni štapić i plastičnu ručicu u sredini pa se moglo naslagati i po 7-8 njih, a ako bi se spomenuta plastična ručica stavila u određeni položaj, automatski bi se ponavljala produkcija upravo te jedne strane u nedogled. A sve je to stvaralo više nego idealne uvjete za lješkarenje i upijanje omiljene glazbe. Singl ploča morala je imati barem jedan hit, a na drugu stranu se već mogla provući neka manje poznata ili stara pjesma. Singlice su fragmenti i svjedoci svoga vremena, najave novih albuma i kao takve teško ih je, vrlo često i nemoguće, povezati u jedinstvenu i smislenu cjelinu. Ali na singlicama bi se ponekad pojavila pjesma koju ne možemo naći na studijskim albumima. I to je vjerojatno bio ključ njihova uspjeha te jamac prodaje i potražnje.
Prije par godina singlice su se, kao i LP ploče, vratile u modu. Naravno, teško je propustiti priliku te još jednom ne izraziti iskrenu sućut svima koji su nasjeli na priču o CD-ima kao „superiorinim, neuništivim i kvalitetnijim medijima“ te zbog toga rasprodali svoje kućne zbirke u bescjenje, tim više što u ekipi tih naivnih pronalazim i samoga sebe. A znamo da svaka nepromišljenost kad-tad dolazi na naplatu. Za svako loše po neko dobro, rekao bi nepopravljivi optimist, jer dok 'čačkamo' po Second hand shopovima i pokušavamo prikupiti barem dio onoga što smo nekada imali, naletimo i na ponešto što se u toj zbirci trebalo naći. Ali, u stvari, za prave diskofile, ploče se nikada nisu ni povukle. Jer, vinili su trajna vrijednost.
Jednu stvar treba odmah reći na početku, a to je da zbirka singlica ni u kojem slučaju nije nekakva 'Greatest Hits Collection'. Možda bi mogla biti da sadrži samo A strane, ali kao što sam već napisao, na singlicama možemo pronaći raritetne pjesme koje nisu objavljene na albumima a ujedno nisu niti dio neke cjeline koje smatramo albumima. Ove „Singl ploče“ bave se ranom fazom rada Bijeloga dugmeta i kronološka su zbirka singlica koje je najpopularniji sastav bivše Jugoslavije objavio u razdoblju od 1974.-1980. Posložene su kronološki, kako su objavljivane pa možemo pratiti razvoj jednog velikog benda: od prvih pastirskih poskočica. duhovita teksta kao što su „Top“ ili „Da sam pekar“, dječjih pjesmica uz koje su stasale generacije („Glavni junak jedne knjige“ / „Bila mama Kukunka“), preko naznaka simfo-rocka kroz pjesmu „Ima neka tajna veza“, klasičnog rocka („Ne spavaj mala moja“ i „Sve ću da ti dam samo da zaigram“), do najdubljih blueseva poput „Bluesa za moju bivšu dragu“ i hita „Selma“ su nastali pod utjecajem Led Zeppelina i Deep Purplea te do onog što se blago i nježno dodiruje s disko glazbom i novim valom poput onih „Na zadnjem sjedištu moga auta“ i „Dobro jutro, Petrović Petre“. Ovdje je i niz manje poznatih projekata poput solo projekta Željka Bebeka koji se bavio tematikom iseljeništva („Milovan“/ „Goodbye Amerika“), te nekoliko pjesama koji su u ovim verzijama zamišljene kao glazba za film poput one „Pristao sam biću sve što hoće“ ili „Šta je tu je“. Ima ovdje i pjesama uz koje su odrastale generacije, klasika, stiskavaca s prvih čaga kao i hitova i rijetkih pjesama na kojima smo svojim radio-kazetofonima vježbali brzinu, prepoznavali po prva dva takta i pokušavali snimiti dok su ih na radiju puštale neke radio stanice. Posebno treba spomenuti live snimku pjesme „Dede bona sjedit se, de tako ti svega“ s nekog koncerta iz 1977. koja je toliko žestoka koliko se samo poželjeti može.
Nakon objave tih singl ploča kojima je Jugoton, kako piše Škarica, u stvari pokrio novac kojega je posudio Dugmetu za kupovinu novih instrumenata kojima su instrumenti zapeli na carini nakon povratka iz inozemstva, pojavio se još tek jedan studijski album pravoga Bijeloga Dugmeta, onoga s Bebekom kao pjevačem, a to je „Uspavanka za Radmilu M.“. Ako se ne varam, čini mi se da je do razlaza Bebeka i Bregovića došlo zbog Breginog pogrešnog poimanja ekonomije, odnosno podjele financija unutar benda koje je dijelio onako baš reklo bi se bratski, po pola, pri čemu je polovicu ostavljao sebi, opravdavajući to činjenicom da je bio idejni vođa i skladatelj svih pjesama, dok je drugu velikodušno prepuštao ostatku benda. Željko je trpio neko vrijeme, a onda je u nekom trenutku, kao i na mnogim svojim nastupima podigao prst u zrak te odlučio napustiti bend. Kako ne bi ispalo da je sve u novcu, kasnije smo mogli pročitati kako se Bebeku nije svidio novi projugoslavenski koncept u čijem se smjeru Bijelo dugme počelo gibati. No, Brega nije odustao i pokušao s dokazati da nitko nije nezamjenjiv. Poziciju pjevača Bregović je prvo ponudio Alenu Islamoviću iz Divljih jagoda, ali ga je ovaj glatko odbio, budući je već imao potpisan ugovor s Divljim jagodama i to, ni manje ni više - u Londonu. I tako je prvi pjevač Dugmeta nakon Bebeka postao Mladen Vojičić – Tifa, koji je tada imao samo 23 godine. Iduća je ploča nazvana Bijelog dugme i premda je Tifa prilično uvjerljivo oponašao Bebekov stil pjevanja pa čak i dikciju, a žene vrištale na sam pogled njegovih plavih pramenova, Tifi bi nerijetko tijekom koncerata pucao glas. Nakon odlaska Tife na dosluženje vojnog roka u grupu je došao Alen. Uspijevao biti svoj, no Bregović kao da je kreativno ishlapio, pogubio se i udaljio od početnih rock nadahnuća vratio se folku te kroz pjesme sve više odašiljao političke poruke bratstva i jedinstva koje su se zabijale kao ptice u staklene prozore. Ali, ruku na srce, i u to vrijeme Bijelo dugme bilo je popularno, a njihova nova koncepcija glazbeno se odrazila na niz novih, mladih bendova. A onda je krenuo rat, raspad države i sistema, Brega je otišao u Pariz, radio filmsku glazbu, pri čemu se može pohvaliti da mu je jednu pjesmu otpjevao ili, bolje reći, odrecitirao i sam Iggy Pop. Ipak, Dugme je ostavilo neizbrisiv trag u glazbi ovih prostora o čemu svjedoči i ova zbirka njihovih „singl ploča“.
Njegovim reizdanjem Croatia Records napravila je još jedan vrlo vrijedan potez, jer materijal sadrži rijetke snimke te tvori mozaik od pregršt priča koje svjedoče o usponu jednog od najvećih bendova ovih prostora. Ipak, možda je umjesto bijelih košuljica za ploče etui za vinile mogao biti ukrašen crno-bijelim slikama s njihovih brojnih nastupa, ulaznicama s koncerata i dodatnim memorabilijima, a dodatni tekst u prilogu biti malo više zanimljiv. Možda ga nije trebao pisati jedan od najvećih stručnjaka za šezdesete godine, već se moglo ubaciti neki ulomak iz Glavanove i Vrdoljakove knjige „Ništa mudro“. Ali, kako bi zapjevalo Dugme „Šta je, tu je…“, to su tek sitnice, koje ovaj projekt dijele tek korak od toga da bude savršen.
Ivan Dukić
/
« The Ultimate Collection 
