The Birthday Party

Buka iza zakračunatih vrata

Nicholas Edward Cave rođen je 22. rujna 1957. u gradiću Warracknabeal, u jugoistočnoj australskoj državi Viktoriji, po čijim je provincijama odrastao uz dva starija brata i mlađu sestru. Kao dijete učitelja engleskog jezika i knjižničarke od malena je bio okružen knjigama, odnosno, ukoričenim znanjem. U dobi od osam pristupio je anglikanskom crkvenom zboru i sljedećih je nekoliko godina redovito pohađao vjeronauk. No, Bog o kojem su ondje propovijedali zainteresiranom se dječaku činio "dalekim, tuđim i neizvjesnim", a mašta je polagano sakupljala vlastite, još skrivene misli. "Kao dijete vjerovao sam da je služenje maštom grijeh", pisat će mnogo kasnije: "Svoju sam maštu predočavao kao tamnu sobu s teškim zakračunatim vratima iza kojih se kriju najraznovrsnije sramotne fantazije. Skoro da sam čuo svoje tajne misli kako lupaju i grebu za tim vratima, pa me šapatom mole da ih pustim van." Do tog propuštanja će doći poslije posebnog obiteljskog obrazovnog tretmana; kad je navršio trinaest godina otac bi mu, u četiri oka, nadahnuto recitirao najkrvavije dijelove Shakespeareova "Tita Andronika", opise svirepog ubojstva iz "Zločina i kazne" i odabrana poglavlja Nabokovljeve "Lolite". Ono što je otac imenovao velikom književnošću prenijelo se na dječaka višestruko prosvjetljujuće – uz osjećaj pristupa velikim zabranjenim područjima znanja, budući lider The Birthday Party, The Bad Seeds i Grinderman spoznao je put kojim se moguće otrgnuti sivoj prosječnosti, ali i još neprihvatljivijoj sekularnosti svijeta, prepoznavši ubrzo u stvaralačkoj mašti samoga Boga. Navršio je devetnaest u vrijeme kad mu je otac neočekivano umro i ostavio svojim odlaskom zjapeću prazninu koju je najmlađi sin duboko udahnuo ne bi li je najkonkretnije i najglasnije popunio.

Uz smrt oca, Stari je zavjet obilježio prva razdoblja Caveova stvaralaštva. U srednjoj školi upoznao je Micka Harveyja, Philla Calverta, Johna Cociveru, Bretta Purcella i Chrisa Coynea s kojima je osnovao prvi bend sa sobom kao pjevačem. Bend je svirao pod brojnim nazivima na školskim zabavama s uglavnom proto-punk i glam-rock repertoarom obrada. Po završetku srednje škole, nastavili su kao kvartet kojeg su, uz Cavea, činili Harvey na gitari, Calvert za bubnjevima i pridošli Tracy Pew kao basist. Bend koji se tad ustalio pod nazivom The Boys Next Door prigrlio je jeku punk-eksplozije koja je zahvatila i Australiju, odnosno, bendove poput The Saints. Taj glazbeni jezik svršeno se stopio s Caveovim tadašnjim pjesničkim iskazom koji je nadahnuće crpio iz oporog jezika Staroga zavjeta. Priključenje još jednog člana, gitarista Rowlanda S. Howarda 1978. bitno je otvrdnulo i definiralo zvuk te zaokružilo porođajnu fazu benda.

Od samoga početka, zvuk Cavea i ekipe opirao se bilo kakvom pokušaju uže, konkretne kategorizacije. Rađajuća divlja mješavina punka, visokooktanskog, prljavog bluesa, rockabillyja i free jazza na nastupnom albumu "Door, Door" snimljenom za izdavačku kuću Mushroom Records još uvijek je zadržavala dozu urednosti i pristupačnosti. Album objavljen još uvijek kao rad The Boys Next Door doima se čak kao regularni punk album lišen mraka kojim će Cave ozračiti kasnije radove. Najpoznatija pjesma te faze djelovanja grupe bila je, zapravo, djelo Rowlanda S. Howarda, "Shivers", koja je prethodno izišla kao sedaminčni singl.

Iste godine bend prelazi na nezavisnu etiketu Missing Link Records te snima i objavljuje EP "Hee Haw", koji će već konkretnije najaviti kaotično zvukovlje kojim će Cave ogrnuti svoje gnjevne, mračne stihove. Štoviše, bend se odmah bacio na snimanje novog dugosvirajućeg projekta kojim će najaviti i konačnu promjenu imena sastava. Album "The Birthday Party" nije nešto čime se Nick Cave danas osobito ponosi, no tako kritičko stajalište više opravdava visoka razina kvalitete kasnijih radova, nego toliko naglašen manjak kvalitete samoga albuma. Kasnije počesto navođen kao službeno prvi album sastava The Birthday Party, izdan je, zapravo, pod oba naziva sastava, dok je tek u digitalnom dobu reizdan zajedno s EP-jem "Hee Haw" na zajedničkom disku kreditiranom The Birthday Party ("Hee Haw" CD, 1988.).

No, nastranu statistika i diskografski detalji – Caveove tajne misli napokon su pronašle put kroz ona zamišljena, izgrebana vrata. Naizgled kaotična svirka pomahnitalih post-punkera u prvom je redu podcrtavala lirične kletve koje su šikljale kroz usta mladoga autora. Izraziti narav osjećaja gubitka bio je jedan od imperativa njegova izričaja, no ključni element ne samo pisma ili kajdanke, već i načina pjevanja (ako to možemo tako nazvati) i scenskog nastupa bilo je kanaliziranje struje onoga što će Cave kusur godina kasnije nazvati gnusnom energijom. Shvativši da misli koje je držao skrivene dolaze s najzabačenijih stijenki imaginacije, a da ona dolazi od samoga Boga, odnosno, da je Bog njezin let, pustio ih je da buče i prijete jezikom kojem je za svaku žučnu riječ našao ekvivalent u Starom zavjetu. "Trebao sam samo izaći na pozornicu, otvoriti usta i pustiti da kroz mene zaurla kletva na Boga", reći će, slikovito opisujući svoje viđenje starozavjetne lektire. Album "The Birthday Party" u tom je smislu bio prvo poglavlje bespoštednog puta kojeg je Cave imao proći od bijesom ispunjenog galamdžije do predavača ljubavne poezije i pisca predgovora jednom od novijih izdanja Novoga zavjeta. Bilo je to ujedno i zadnje australsko poglavlje istoga puta.

Jezikom žuči i bljuvotine

Bend, naime, već iste godine seli u London u potrazi za sugestivnijim okruženjem i "bratskijom" scenom, a pratila ih je i Caveova tadašnja djevojka i muza Anita Lane. Bijeg iz domovine uistinu je djelovao stimulativno za društvance koje se jednostavno nije htjelo miriti s bilo kakvom ustajalošću ili kompromisom. Preživljavajući u najvećoj europskoj prijestolnici kako su znali i uspijevali, upijali su ostatke pankerske eksplozije i pogotovo duh post-punka, no očekivanja koja su gajili bila su daleko od ispunjenja. Tadašnja scena činila im se dosadnom i usnulom, ali upravo su u tom sivilu pronašli mjesto i inspiraciju za svoj rad. Caveova opsjednutost starozavjetnim najkrvavijim stranicama samo je pojačavala agresivnost i ekstremnost kojoj su težili, ponašajući se na malim klupskim pozornicama poput izranjavanih zvijeri. Njihovi su nastupi postajali definicije same ekstremnosti rock 'n' rolla.

Novi su album – prvi službeni pod finalnim nazivom benda – ipak pohitali snimiti u rodnoj Australiji. Pod okriljem kuće 4AD i pod producentskom palicom vać stalnog suradnika Tonyja Cohena u melburnškom su Armstrong's Audio Visual i ričmondskom Richmond Recorders studiju tijekom prosinca 1980. i siječnja sljedeće godine snimali "Prayers on Fire", svoje prvo zaokruženo, kompaktno koliko i tipično kaotično djelo. S obzirom na Caveove tematske preferencije, a osobito na kasnija sve izražajnija nadahnuća, ovakav naslov kao da je bio neizbježan. Iako bez direktnih ili osobito upadljivih biblijskih referenci, tekstovi izgovarani urlanjem, režanjem, verbalnim povraćanjem, pa tek onda pjevanjem itekako su se oblikovali zadahom kojeg je Cave, sve dublje u drogama i alkoholu, osjećao kroz usta koja su povezivala Boga i njegovu imaginaciju. "Ja sam bio samo vod za Boga koji je govorio jezikom pisanim žučju i bljuvotinom. I to mi je na trenutak baš pasalo."

Iako je Howard potpisnik čak triju pjesama ("Capers", "Ho-Ho" i Dull Day"), a i Anita Lane supotpisnik jedne ("A Dead Song"), Caveov je autorski mračni sjaj izrazito autoritativan, a jezik na stalnoj crti između ekstremnog umjetničkog iskaza i namjernog, nerazumljivog kaosa i bezumlja. Obilato korištenje feedbacka i jazzom ozračenih, ali gotovo kakofoničnih puhača (pomoć lokalnog benda Equal Local) te kao demonima gonjena ritam sekcija i posve uživljeni vokal na rubu artikulacije elementi su koji su sastavili nevjerojatno impresivnu zbirku koja će od benda na stalnom rubu destrukcije načiniti jedan od najutjecajnijih figura post-punk ere. Prijem kod većeg dijela kritike bio je instantno dobar, no komercijalni je uspjeh, kako to obično u ovakvim slučajevima biva, izostao.

U Londonu su, u studiju Townhouse u travnju 1981. snimili singl "Release the Bats", s "Blast Off!" na B-strani (obje su se pjesme našli kao bonusi na CD-reizdanju albuma "Junkyard"), održavajući kreativnu energiju budnom i uzlaznom. Singl je producirao Nick Launay, kojem će se Cave obraćati i mnogo kasnije, tijekom karijere s The Bad Seeds.

Ipak, sve neuredniji život i nesmiljenije uživanje droga bend je koštalo ne samo discipline već i normalnih uvjeta za rad. Snimanje novog albuma, "Junkyard", bilo je tako posebno turbulentno. U melbrunški studio su ponovno ušli u prosincu i nastavili rad kroz siječanj, točno godinu dana nakon snimanja "Prayers on Fire". no ipak su u svibnju 1982. nastavili snimati u londonskom Matrix studiju s punk-producentom Richardom Mazdom, poznatom po radu s The Fall. No, ono što je obilježilo stvaranje albuma bilo je, primjerice, uhićenje Tracyja Pewa zbog vožnje u pijanom stanju i krađe, zbog čega je na pjesmama "Dead Joe" i "Kiss Me Black" angažiran basist grupe Magazine, kasniji Caveov suradnik na prva četiri solo albuma, Barry Adamson. Negdje baš u vrijeme završetka snimanja iz benda je istupio Phill Calvert jer mu bubnjanje, navodno, više nije bilo na visini zadatka. Palica se tada prihvatio Harvey (od početka slovio kao najuredniji i najtrjezniji član benda), već tada više nego sposoban prihvatiti se gotovo bilo kojeg instrumenta. On će i ostati dežurni "spasitelj" u vrijeme velikih Caveovih kriza.

Sve tenzije i potonuće u droge osjete se i u samom tkivu novoga albuma. "Junkyard" je, možda i izražajnije od prethodnika, demonstracija autodestrukcije i kaosa. Već uobičajeno energična svirka ovoga puta poprimila je i sazvučje kakvog suludog teatra. U svirepom zagrljaju psihodeličnog bluesa, podivljale inkarnacije funka, punk energije i rockabillyja s one strane slušljivosti nastale su krvavo sjajne pjesme, među njima i Howardove "The Dim Locator" i "Several Sins". Na zlokobnoj "Dead Joe" te na mračnijoj i od svog naziva "Kiss Me Black", Caveu je u pisanju ponovno pomogla Anita Lane.

Loše sjemenje, odnosno, zatvaranje knjige

Mnogo je toga ukazivalo da će to ostati posljednje dugosvirajuće izdanje benda koji je u svom nekontroliranom plesanju po rubu neminovno sagorijevao neumoljivom brzinom. Calvertov pad u nemilost bio je samo prvi konkretniji proplamsaj u tom smjeru. I sam je Cave počeo osjećati smrad iz vlastitih usta i riječi, mada je to bilo još daleko od osobe koja će za glasovirom zapjevati u čast ljubavi i Bogu na "The Boatman's Call" i "No More Shall We Part". Počelo je dolaziti i do sukoba na liniji Cave – Howard, a nakon kratke suradnje s Lydijom Lunch (neuspjeli projekt "Honeymoon in Red") bend, već prilično frustriran Londonom i tamošnjim pravilima igre, seli u zapadni Berlin po zadnje poglavlje svoje kratke, ali turbulentne karijere. U tamošnjem čuvenom Hansa studiju krajem 1982. i početkom iduće godine snimili su dva maestralna EP-ja, "The Bad Seed" i "Mutiny".

Plesna dvorana iz vremena nacističke Njemačke, po završetku rata i obnove prenamijenjena u muzički studio, bila je već dugo mjesto sastajanja i rada velikih rock i pop zvijezda poput Davida Bowieja ili Loua Reeda. The Birthday Party, već poprilično nagrižen iznutra, našao je tamo novo nadahnuće, dimenziju i viziju za budućnost. Dok je "The Bad Seed" još donekle održavao frenetičnost prethodnika u živom sjećanju, tek imenom najavljujući nastavak Caveove karijere izvan grupe, "Mutiny" je bio bitan korak naprijed. "Jennifer's Veil" najavila je tako Cavea-pjevača umjesto huškača i galamdžije, umotana i u prilično discipliniranu glazbenu podršku. "Mutiny in Heaven" vratila je zvučni kaos, ali i demonstrirala dalekometan umjetnički koncept koji je nadmašivao puku formu. Gostovanje Blixe Bargelda, gitarista kultne industrial grupe Einstürzende Neubauten također je dalo svoj pečat, naposlijetku i otvorilo vrata impresivnoj dugogodišnjoj suradnji.

Očigledna kvaliteta novih materijala i širenje autorske koncepcije ipak nisu mogli spasiti bend od raspada. Dapače, moguće da su ga i pospiješili. Cave i Harvey nisu se već pri snimanju s Lydijom Lunch godinu ranije uspijevali naći na istoj liniji s Pewom i Howardom, a sada su tenzije samo narasle. Ipak, Harvey je bio prvi koji je službeno napustio grupu. Na zadnjim nastupima za bubnjevima je sjedio Des Heffner, no ta postava nije zaživjela ni nekoliko mjeseci. Sve naglašeniji sukobi Cavea i Howarda, kao i sve izražajniji zamor od zajedničkog rada, uzrokovan i prekomjernim uživanjem droga, doveo je The Birthday Party do službenog razlaza pred kraj 1983.

Srećom, to je bio kraj samo jedne etape u stvaralaštvu te gnjevne skupine vrsnih umjetnika, osobito kad je riječ o Caveu i Harveyju. Oni će se vrlo brzo ponovno okupiti u studiju i na pozornicama zajedno s Adamsonom i Bargeldom (nakratko i s Pewom, koji je 1986. umro od ranjavanja uslijed snažnog epileptičkog napadaja) kao Nick Cave & The Bad Seeds, dok je Harvey s Howardom uspio naći zajednički jezik u bendu/projektu Simona Bonneyja, Crime and the City Solution, prije nego što se Howard posvetio vlastitom bendu These Immortal Souls.

"Bilo mi je mučno i sve mi se gadilo, i moj je Bog bio u sličnom stanju. Težak je to posao mrziti stalno i svakoga. Sva ta stalna mržnja bila je i bolan i zamoran posao. Popeo bih se na pozornicu i spustio pogled na iskrivljena lica koja su urlala i prema meni mahala šakama, i od čamotinje svega toga razbolio bih se i ražalostio. Zaključio sam da mi je krajnji čas da počnem čitati neku drugu knjigu..." Nick Cave, već poprilično umoran i depresivan zbog stalnog urlanja kroz i na Boga kojeg je sebi dočarao i dovukao sa stranica Staroga zavjeta, uskoro će tako uistinu početi zatvarati tu knjigu i otvoriti novu. Svjetliju i vedriju toliko da i nadilazi puki simbolizam. Naravno, bit će to neminovno Novi zavjet…

Preporučena diskografija:

• "Prayers on Fire" (1981.)
• "Junkyard" (1982.)
• "The Bad Seed / Mutiny" (1983.)

Toni Matošin