Ode dite

Review

Već sam pisao o tome kako se stvari vrlo čudno i nenametljivo ovih proteklih nekoliko desetaka dana poslaguju u mom malom, potpuno običnom životu.

Album "Ode dite", koji je objavljen 1. svibnja u vlastitoj režiji samog glazbenika, samo je jedan od fragmenata velikog glazbenog mozaika koji uljepšava moju fonoteku. Album doista nisam želio upakirati u nikakve pakete, dati mu neke ograde i limite. Razlog ?! Ti vrapca, ovo je mjuza koja suštinski nosi nit glazbenika, umjetnika, koji pak ne podliježe nikakvim pritiscima, ne traži tutore i mecene, nego sam brije i sam se pokriva uz mali broj ljudi koji ga već dugi niz godina podržavaju u ovome što radi.

"Ode dite" nije samo još jedan album u njegovoj diskografiji, Naime, oko njegovih albuma uvijek su se raspredale razne priče i mnogi su mu željeli dati ovaj ili onaj okvir, no sve to nije imalo nikakvog smisla jer Adam uvijek, prvotno slušateljima, publici, želi dati sebe kroz svoju glazbu. To davanje sebe zapravo je uvijek teško opisivati, jer nema tu svirke po uvriježenim pravilima, nema tu sad ide ovo pa ono, tu su vokali, pa brass sekcija pa produkcijski paket i tome slično. Ono što se zbiva u cijelom tom stvaralačkom procesu je čista, nepatvorena umjetnost koja samo blista i zrači neopisivom toplinom ugode.

"Ode dite" nudi nam glazbu koja nastaje na instrumentima koje neki nisu nikada ni vidjeli, a kamoli čuli. Iz tih instrumenata dolazi nam glazba koju je doista teško opisati, ali ona se naprosto osjeća, ona nam ulazi pod kožu, prolazi nas jeza i spopadaju nas trnci nevjerojatne ugode.

To što nam nudi "Ode dite" ne čuje se svaki dan. Danas kada mladi podliježu slušanju vrlo teške ljige, albumi poput ovog strše kao obavezna lektira. Je, znam, teško je, ali savladivog je karaktera. Samo neka paralelna komparacija. "Ode dite" je glazbeno štivo koje sliči onome kao da vas u 7. razredu osnovne netko tjera da čitate Krležin roman "Povratak Filipa Latinovicza". Čovječe, to jednostavno ne ide i gotovo.

Surfajući netom ubirem samo čistu pozitivu, valjda nešto i vrijedi taj album, a onda po tko zna koji puta kreće ta glazbena tužbalica, u principu to je blues u etno obilku s modernističkim postavkama stvari i tu je zapravo njegova ogromna prizemna nadgradnja.

Mnogi su se upecali pokušavajući točno dati i definirati ono što čuju, a dalje u tekstu ću koristiti isključivo i jedino samo jednu riječ, a to je glazba. Tu sve počinje, i tu sve završava, tu je ta razmjena pozitivnih vibracija, tu se krši i lomi kvartovski hip-hop, etno koji određuje našu pripadnost ovim prostorima, jezik koji nas povezuje s prošlim i sadašnjim čuvstvenim određenjima i daje nam prostora za neke nove izričaje i nova glazbena rješenja. Pitanje je samo kako umjetnik to može uobličiti i posložiti da sve to ima glavu i rep. Adam je zasigurno jedan od njih, jedan od takvih, on nije ničiji pulen, on svira tamo gdje nema previše publike, glamura, on je sam, on je slobodan i zato stvara ovakvu glazbu koja vas svojim notama, akordima, melodijom osvaja postupno, stepenicu po stepenicu i tako se gradi međusobno povjerenje između slušatelja, publike i umjetnika. Je li on sada bolji od drugih? Možda i nije, ali je slobodan činiti ono što mu je volja, što mu se svidi i što voli, on je slobodan, a možda nema ni za režije. Ma ko ga šiša, umjetnička sloboda se ne može kupiti. Nju imaš ili ne!

Pored toga, ako vas život liši neke važne i bitne komponente, a vi ipak idete dalje, to mnogo govori o vama, o vašem stavu i načinu na koji ipak želite ići dalje. Tko to može? Samo onaj koji zna da u sebi u svom glazbenom, stvaralačkom i umjetničkom biću ima nešto, ako je toga svjestan i ako to želi podijeliti s drugima. Adam je definitivno jedan od takvih likova.

Pričali smo u nekoliko navrata i odmah mi se svidio njegov stav, pogled na život, glazbu, estradu, umjetnost, osvojio me svojom neposrednošću, iskrenošću i osjećajem za druge, slabije od sebe, a potom kada je i sam postao slabiji u zdravstvenom smislu sve se odrazilo na njegovu umjetničku stranu u kojoj je pokazao da je doista velika faca.

Na kraju, zadnji album Adama Semijalca "Ode dite" je barem po mom skromnom sudu albumčina, koja će vas dobrano protresti i pokazati vam što može isporučiti glazbenik Adamovog kalibra. Iako oštećen, iako faličan, Adam nije posustajao nije se predavao i rezultat je tu, pred svima nama. "Ode dite" albumčina je koja će vas satrti svojom snagom i ekspersijom. Ako imate imalo hrabrosti krenite slušati i već kod "Kajanja" kod 2’15" osjetiti ćete kako ovo nije poput svega što se imali prigode čuti, ovo je ipak drugačije, ovo je ipak tradicionalizam, etno, world music, ovo je ipak glazba koju valja i vrijedi poslušati. Vi sami provjerite zašto!

Mladen Lončar - Mike