Review
James Blake dolazi s odličnim pedigreom – njegov eponimni prvijenac zaradio je nominaciju za Mercury Prize, a njegov sljedbenik „Overgrown“ uspio je istu nagradu zaista odnijeti kući, usput nadmašivši neka zaista velika i respektabilna imena. Uspio je nagovoriti Briana Ena da surađuje s njim, snima kod Ricka Rubina, producirao je za Beyonce na njenom „Lemonade“. Velika očekivanja od njegovog trećeg albuma sasvim su na mjestu.
Suočava se s njima prilično moćnim arsenalom oružja – svojim klavirskim vještinama, zanimljivom i ekspresivnom bojom vokala, neupitnim producentskim majstorstvom i specifičnim, gotovo singer-songwriterskim pristupom elektroničkoj glazbi. Na „The Colour In Anything“ definitivno ne skriva svoje velike ambicije, isporučujući nam gigantski paket od 17 pjesama u trajanju od preko 75 minuta. Iako hrabar potez, već nakon prvog slušanja pokazuje se da je i potpuno promašen – slušanje ovog albuma zaista je zahtjevno, na momente čak i iscrpljujuće i naporno, koliko zbog samog trajanja albuma toliko i zbog njegovog generalno melankolično sivog tona, downtempo ritma i tematskog jedinstva – praktički sve pjesme posvećene su kontemplacijama o romantičnoj vezi koja se urušava. Također, Blake je propustio biti samokritičan i pročistiti album od manje zanimljivih ideja, tako da će samo oni uporni biti nagrađeni spoznajom da se ovdje zaista krije jedan solidan „normalan“ album.
Kad se sve posloži, James Blake i dalje može biti impresivan, uporno odolijevajući žanrovskim klasifikacijama i ograničenjima. Njegova glazba jedinstveni je hibrid različitih točaka u prostornom i vremenskom krajobrazu britanske elektronske scene, dodatno začinjen američkom notom R&B-ja, soula i gospela. Album tako otvara odlična „Radio Silence“, nekakav industrial R&B u kojem će nam Jamesov vokal provučen kroz raznorazne filtere i bujajući synthovi dočarati svu prazninu i hladnoću slomljenoga srca. Ništa manje dirljiva nije ni elektrobalada „Love Me In Whatever Way“. Atmosferu će malo zagrijati „I Need A Forest Fire“ u kojoj gostuje dobro pogođeni Bon Iver, koliko zbog kompatibilnosti i harmonije dvaju vokala, toliko i zbog činjenice da njegova karijera trenutačno luta tragovima folk elektronike koju James Blake ovdje vrlo vješto asimilira. „Two Men Down“ možda je i najbolja pjesma na albumu i savršeno demonstrira Blakeove sposobnosti kao aranžera i producenta – nema zvuka kojeg on ne može izvući iz svojeg računala a zatim tu kakofoniju zvukova posložiti u efektnu i zanimljivu cjelinu u maniri one man banda. Minimalističku, klavirskom i vokalnom linijom dominiranu „Always“ supotpisuje Frank Ocean, te ju dovodi korak bliže aktualnim alternativnim R&B strujanjima. Album u nešto optimističnijem tonu zatvara eksperimentalna, gotovo himnična, potpuno a capella izvedena „Meet You In The Maze“, u kojoj je Blake istodobno i glavni vokal i cijeli zbor back vokala u još jednom sjajnom producentskom triku iz njegova rukava.
Ostatak albuma pati od već spomenutog nedostatka samokontrole – velik dio tih pjesama nije ni trebao završiti na albumu, bilo iz razloga što ih je Blake ostavio sirovima, beživotnima i bezbojnima u melodijskom smislu, bilo što ih je prekuhao efektima do mjere da ih se jedva može tolerirati. Šteta, jer se na taj način u sivilu utapaju i bolji momenti s albuma koji ostaju skriveni u magli za one manje strpljive i ne uspijevaju s njega skinuti patinu blagog razočaranja. Blake se možda ovim albumom ponovno potvrđuje u ulozi producenta inovatora, no još je pred njim dugačak put do cjelovitog autora koji može zaista doprijeti do srca i uma slušatelja, a ne samo povremeno zaintrigirati njegovo radno pamćenje.
Danaja Glavičić
« Overgrown 
