Review
2014. i „The Balcony“, s hitovima poput „Cocoon“ i „Kathleen“, su velški rock kvartet Catfish And The Bottlemen gurnuli u sam vrh britanske indie glazbe. Uslijedile su brojne turneje te nastupi na najprestižnijim otočkim i svjetskim festivalima na kojima je bend izgradio reputaciju fantastičnog live sastava. Nikad nisu skrivali svoje ambicije da jednog dana sami pune stadione diljem svijeta te je novi album, „The Ride“ velik korak u tom smjeru.
To ne znači da je riječ o albumu koji će ih pretvoriti u jedan od najvećih bendova na svijetu, „The Ride“ ima svojih više nego očitih mana, ali to je album koji je stvoren s jednim naumom: zvučati fenomenalno uživo. To je jasno već na otvaranju albuma sa „7“, gdje samo što ne čujemo publiku kako pjeva „I don't think through things, I never get time cause I don't think things through“.
Napredak u kvaliteti produkcije je očit kroz cijeli album, dok im je debi producirao Jim Abbiss (Arctic Monkeys, Kasabian, Adele), za zvuk na „The Ride“ je zadužen Dave Sardy, koji je radio s njihovim velikim uzorima Oasis na „Don't Believe The Truth“ i „Dig Out Your Soul“ te na prvijencu Noel Gallagher's High Flying Birdsa. Inspiriranost Oasisom se posebno ističe na „Oxygen“, koji zvuk sa „Dig Out Your Soul“ spaja s laganim refrenom na kakve smo naviknuli na njihovim ranijim albumima.
Iako u intervjuima prikazuje određenu dozu arogancije (iako i dalje ni blizu braći Gallagher), pjevač „Van“ McCann, koji nadimak duguje Van Morrisonu, to nimalo ne prenosi u svoje stihove. Tematika rijetko odstupa od ljubavne, jedna od iznimki bi bila odlična „Twice“, u kojoj prigovara kako mu višak vremena tek omogućava da razmišlja o svim glupostima koje je napravio.
Među pjesmama na albumu posebno treba istaknuti fenomenalan najavni singl, „Soundcheck“ sa svojim simpatično iskrenim stihovima („I raced through soundcheck just to meet you on your fag break“), „Anything“ u kojoj gitarist Johnny Bond, koji se priključio bendu nakon snimanja prvijenca, svira solo stvoren da oduševi slušatelje na festivalima te Strokesastu „Emily“, koja je sa tek malo iznad dvije minute najkraća pjesma na albumu.
Glavni problem albuma je što se čak i previše trudi zvučati stvoren za stadione, tek balade „Glasgow“ i „Heathrow“ razbijaju monotoniju pjesmi sa sing-along refrenima. Sastav albuma također previše podsjeća na debi: oba albuma se sastoje od 11 pjesama, na pola puta su presječeni baladama („Hourglass“ na debiju, „Glasgow“ na „The Ride“), a posljednje pjesme na oba albumu neočekivano staju te nas tjeraju da provjerimo je li sve u redu sa slušalicama.
Nije čudno da je dok ovo pišem album već zasjeo na prvo mjesto britanskih top ljestvica, Catfish And The Bottlemen imaju sve potrebno da nastave niz uspješnih britanskih indie bendova, ali na „The Ride“ igraju previše na sigurno da bi ušli u skupinu bendova koji sviraju koncerte na velikim stadionima, o čemu više nego očito maštaju. S obzirom da je Van rekao kako već imaju stotinjak pjesama spremnih, možda će iduće koje izdaju biti uspješne u tome.
Janko Sladović
/
« The Balcony 
