Review
Krajem siječnja ove godine velški skladatelj, producent i multi-instrumentalist John Cale objavio je svoj novi, sedamnaesti po redu samostalni studijski album. Premda je još krajem 2018. godine materijal bio spreman za objavljivanje, autor ga je odgodio za iduću godinu, a potom prolongirao još i duže, zbog pandemije COVID-a.
Starije generacije znaju tko je John Cale, jedan od osnivača legendarnoga sastava The Velvet Underground koji je vješto spojio rock, avangardu i alternativu te postao vjerojatno najutjecajnija grupa rock'n'rolla. Gurali su Cale i Lou Reed Velvete svatko na svoju stranu što je u konačnici rezultiralo odlaskom Johna Calea (1968.) kojega je zamijenio Doug Yule. Nakon što je Cale napustio bend od 1970. godine počeo je objavljivati svoje albume i skladati filmsku glazbu. Posljednji album „M:FANS“ objavio je 2016. godine, potresen gubitkom Lou Reeda, kolege i dragog suradnika iz vremena Velveta s kojim je 1996. kao član grupe primljen u Rock and Roll kuću slavnih. Ranije su napravili izuzetno zanimljiv projekt „Songs for Drella“ (1990.), spomen-album u čast njihova zajedničkoga prijatelja, menadžera i mentora Andyja Warhola.
Ali, vratimo se ponovno na temu ovoga osvrta, a to je Caleov ovogodišnji album „Mercy“. Zanimljivo je da Cale u početku nije niti znao kako ga nazvati čak ni u vrijeme kada su s albuma objavljena prva dva singla: „Night Crawling“, početkom kolovoza prošle godine kojega je odmah popratio i video poznatoga autora psihodeličnih pop animacija Mickeya Milesa te kasniji „Story Of Blood" s pjevačicom Weyes Blood, sredinom listopada, uz kojega je glazbeni video režirao Jethro Waters.
Svjestan svojih godina kao i prolaznosti vremena John Cale je stvorio album s dvanaest poprilično pitkih, ujednačenih pjesama ambijentalnog ugođaja koje su podjednako pogodne za opuštanje kao i promišljanje. Cale ih je napravio inspiriran događajima aktualnim u posljednjih šest-sedam godina: predsjedničkim mandatom Donalda Trumpa, BREXIT-om, pandemijom COVID-a 19, klimatskim promjenama, žalosno sveprisutnim nepoštivanjem građanskih prava i sve naglašenijim jačanjem desničarskog ekstremizma. Kao i obično, odsvirao je sve instrumente gotovo potpuno sam (klavijature, gitaru, bas, bubnjeve, violu i drugo), no u realizaciji albuma priključilo mu se ipak ponešto studijskih pa i poznatih solo glazbenika mlađeg naraštaja koji su skloni eksperimentalnoj, ambijentalnoj i elektronskoj glazbi. Na taj način, Cale je pokazao širinu i upućenost u sve što se i dalje događa na svjetskoj sceni a mladi glazbenici su njegovim idejama pridodali mladenačku svježinu.
Već na prvoj pjesmi „Mercy“ u kojoj se govori o političkim napetostima te protivi obnovi politike hladnoga rata i novom trendu naoružavanja, kao gošća pojavljuje se Laurel Halo, mlada multi-instrumentalistica koja je prije desetak godina zabljesnula svojim albumom prvijencem „Quarantine“ u stilu ambijentalnog popa. Na drugoj pjesmi „Marilyn Monroe's Legs (Beauty Elsewhere)“ koristio je simboliku jedne od najljepših žena svijeta te veličao ljepotu općenito, pri čemu mu u izvedbi pomaže Darren J. Cunningham, skladatelj eksperimentalne tehno glazbe, poznatiji pod pseudonimom Actress. Zanimljiva je to suradnja u kojoj Darren srećom nije ritmom zaglušio Caleove ideje. Skladba pomalo podsjeća na Enove instrumentale i na ono što je Bowie radio pod Enovim utjecajem u drugoj polovici sedamdesetih a i kasnije (posebno soundtrack filma „Buddha of Suburbia” i „1. Outside”). Nakon ove, slijedi još zanimljivija „Noise of You”, u kojoj posebnu pozornost slušatelja plijeni sklad gudača ubačenih na osnovicu laganije elektronske glazbe. I za ovu pjesmu postoji video spot čija autorica je cijenjena redateljica i glazbenica Pepi Ginsberg.
Nakon minute laganijeg, klavirskog jazzy-ugođaja kojim započinje „Story of Blood“ pjesma se razvija u skladu sporijega ritma s mnogo ambijentalne elektronike. Kao što sam ranije spomenuo u pjesmi se pojavljuje Weyes Blood, glazbenica koja je do sada objavila pet samostalnih albuma, kojima je obuhvatila široku lepezu različitih stilova od baroknog i psihodeličnog popa s primjesama folka do mekšega rocka i onoga što bismo najjednostavnije okarakterizirali kao indie-pop. Cale je koristio simboliku krvi kao pokretača života koja nas u konačnici i dijeli u nekoliko dimenzija. „Time Stands Still“, još je jedna u nizu pjesama laganijega ritma u kojoj uz opuštajuću glazbu nastalu u suradnji s elektroničkim pop duom Sylvan Esso, svojim tekstom Cale osuđuje dekadentnu suvremenu civilizaciju izokrenutog sustava vrijednosti. Pjesmu „Moonstruck“ posvetio je Velvetovoj pjevačici Nico. Premda je u tekstu naziva „zaluđenom narkomankom koja bulji u svoja stopala“ znamo da (osim što je neko vrijeme bila u vezi s Caleom ali istovremeno potajice zaljubljena u Briana Jonesa) bila je inspiracija Velvet Undergrounda i 'muza' mnogih rock glazbenika na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete. Pjesma koja je aranžerski i instrumentalno gledano s mnogo gudača napravljena perfekcionistički opisuje njihov susret u nekoj drugoj dimenziji pri kojemu Cale na neki način Nico moli za oproštaj. U pjesmi „Everlasting Days“ gostuje Animal Collective, američki eksperimentalni pop bend koji je u svojih 15 godina postojanja objavio čak 12 studijskih albuma. Od gudača u uvodnom dijelu, pratećih vokala, basa naglašenog u pojedinim dijelovima, ritma koji tek povremeno gradi svoju nenametljivu priču pa sve do Caleovog vokala koji podsjeća na sve dobro što je učinio u svojim ranijim izdanjima, „Everlasting Days“, satkana od najmanje pet različitih dijelova, instrumentalno je a i tekstualno, najjača karika ovoga albuma te je bez pretjerivanja – genijalna!
U iduće dvije pjesme „Night Crawl“ i „Not the End of the World“ Cale nije imao posebnoga gosta. Prvu je odsvirao potpuno sam (osim što mu je Dustin Boyer otpjevao prateće vokale) i pjesma je zanimljivo Caleovo viđenje slow-popa s lako pamtljivim refrenom, dok druga podsjeća na ono što je David Byrne radio samostalno i u okviru Talking Headsa. „Not the End of the World“ teče nježno kao tamna rijeka prošlosti koja odnosi sve što u životu nismo stigli napraviti. Ali, kako kaže Cale, u konačnici nije niti važno, jer „nije kraj svijeta“. Na pjesmi „The Legal Status of Ice“ gostuje mu engleski rock-band Fat White Family kojega stilski svrstavaju u post-punk, eksperimental, psihodelični i garage rock. Ali i „bijela bucmasta obitelj“ prilagodila se Caleu te napravila jednu umjerenu, tek djelimice, posebno u drugom dijelu, pomalo psihodeličnu i mračnu pjesmu, tekstualno s mnogo „leda“, nešto „polarnih medvjeda“ i „mrtvih vještica“. Nakon ove slijedi pjesma "I Know You're Happy", u kojoj Cale flegmatično konstatira kako „zna da je ona sretna kad on nije“. U drugome dijelu ove pjesme možemo čuti fantastičan gitaristički solo te nenametljiv (možda čak i pomalo samozatajan) prateći vokal kolumbijsko-kanadske pjevačice Tei Shi. Posljednja skladba na CD-u nježna je te još jedna izuzetno zanimljiva pjesma „Out Your Window“. Uz dominantni klavir, dinamičan aranžman i tekst pun podrške nekome tko je spreman na drastične promjene te u pravom ili prenesenom smislu riječi čak i skočiti kroz prozor. Za one koji žele više, spomenimo još da postoje i dva bonusa pridodana deluxe izdanju, a to su "Pretty People" i "Mercy (mercy-full mix)" u kojoj se pojavljuje perkusionist Tony Allen.
Sadržajno sjetan, nastao u jedna ne pretjerano optimistično vrijeme, „Mercy“ je jedan svakako zreo, zanimljiv i hvale vrijedan projekt kojim je John Cale u suradnji s mladim glazbenicima dokazao da unatoč svojim godinama svjetskoj glazbi može još mnogo toga pružiti.
Ivan Dukić
/
