Review
Najveći je problem britanske pjevačice Dido to što je sretna. I njena se sreća bitno odražava na njeno glazbeno stvaralaštvo.
Priču o Dido znaju gotovo svi. Nakon što je svjetsku slavu ostvarila suradnjom s Eminemom na hitu „Stan“, uslijedile su njene vlastite uspješnice „Here with Me“, „Thank You“ i sada već klasik „White Flag“. Povučena Britanka tako je dospjela na glazbene ljestvice diljem planete, najprodavanija je britanska izvođačica svih vremena, jedina s dva albuma na all-time listi koju još čine James Blunt, Amy Winehouse i Coldplay, svojevremeno je bila proglašena „svjetskom superzvijezdom kojoj nema premca“. Sama Dido od slave je uvijek zazirala te je na neki način i predvodila anti-diva pokret. U fokus je uvijek stavljala svoju glazbu, o privatnom životu nije pričala, skandala nije bilo, glamur ju je zaobilazio.
Ove godine obilježava 20. obljetnicu svoje karijere, iako razinu uspjeha i popularnosti s početka 2000-ih nije ponovila. Zaradila je nominaciju za Oskara, izdala je još dva albuma: krasan, kreativan i mračan Safe Trip Home, u kojem je zvukove elektroničke glazbe oživjela kroz klasična glazbala i manje ambiciozan i daleko manje kvalitetan Girl Who Got Away. I šest godina nakon posljednjeg albuma, izbacila je Still On My Mind, peti po redu studijski album, kroz novu suradnju s diskografskom kućom BMG. Brojka pet je nešto što se stalno ponavlja u njezinom životu, jer razmak između svake ploče je u prosjeku pet godina. Dido kaže kako ne želi izdavati glazbu kad nema nešto za reći i premda ima puno toga na umu, s ovim albumom, nažalost, nije puno kazala.
Prvi single „Give You Up“ pravi je primjer za to. Naime, ovu baladu o prekidu nije napisala Dido, već tim tekstopisaca. Prvi je to i jedini put do sad da ova kantautorica objavljuje jednu pjesmu koju nije sama napisala. Kako bi i mogla pisati o ljubavnim jadima i nemiru, koji su obilježili 15 godina njezine glazbe, kad je u sretnom braku sa spisateljem Rohanom Gavinom, s kojim ima osmogodišnjeg sinčića Stanleyja. Iako ima oko 14 milijuna funti na bankovnom računu i fenomenalne gene (u 47. godini života, kao da se uopće nije promijenila kroz dvadesetogodišnju karijeru), živi staloženo i mirno. Sama je priznala kako nakon rođenje sina nije mogla ništa dobro napisati. Stalno odgađavši, konačno je ipak snimila pjesmu o majčinskoj ljubavi „Have to Stay“ i tako je krenula priča o novom albumu. Slažući pjesme za ovo izdanje, Dido je kopala po prošlosti pa tako iznenađuje drska stvar o susretu za jednu noć „Hell After This“, neočekivana s obzirom na njezin sadašnji kontekst i „Walking By“ o razočaranjima prošle veze. Nježna balada „Some Kind of Love“ najviše podsjeća na njezin uspješan drugi album album Life for Rent, kombinacija akustične gitare i elektronike zaista zvuči kao da pripada jeseni 2003. godine. Plesna „Take You Home“ najviše podsjeća na prvijenac No Angel i to je klasična Dido u timu s tekstopiscem Rickom Nowelsom (s kojim se napisala i hitove „White Flag“ te „Sand In My Shoes“): melankolična, a opet klupski singl pun beatova i njezina pozadinskog pjevušenja koji se odmah usađuju u podsvjest, kao i sintisajzerom prožeta „Friends“.
Still On My Mind je besprijekorno odrađen album, savršeno uglančan, s distinktivnim vokalom pjevačice. Čak je i osvježavajuć, uzimajući u obzir trenutno pop klimu. Album je u cjelini dobar. Problem je u tome što Dido može daleko bolje od toga. I to je očito kroz posljednja dva albuma, a potvrđuje ga trenutni. Album je proizašao ispod producentske palice njezina brata Rolla, osnivačkog člana Faithlessa i Dido same. Ona opisuje suradnju sa svojim bratom kao nešto vrlo prirodno, često ga naziva drugom polovicom njezina mozga. Kaže također da nije htjela napraviti još jedan album bez njega. Šteta je to jer je s prošlih ploča razvidan utjecaj drugih producenata na njeno glazbeno stvaralaštvo (Jon Brion, Greg Kurstin) i zvuk joj je svježiji, autentičniji, slobodniji na pjesmama u kojima Rollo nema prste. To se pokazuje i na Still On My Mind: zapravo su najbolje stvari koje je napisala s prijateljem Ryanom Laubscherom. Pjesme su to pulsirajuće elektronike koja joj savršeno pristaje. Da je umjesto Rolla primjerice Laubscher producirao čitavu ploču, uvjeren sam da bi proizvod bio vrhunski. Ovako, Dido je izdala još jedan solidan album, igrajući na sigurno, oslanjanjući se na svoj sanjivi vokal koji danima ostaje u podsvjesti i na producentsko vodstvo svojeg brata. A moglo je puno bolje.
Emil Čančar
Svakako poslušati: Hell After This, Some Kind of Love, Take You Home i Friends.
« Girl Who Got Away 
