Review
Svi su oni svojevrsni – nazovimo to – miljenici Duha, no neki velikani suvremene umjetnosti se u toj kategorizaciji posebno ističu. Zvučat ću fanovski i ponavljati se, ali svejedno: Bob Dylan, odnosno, njegova stvaralačka priča izuzetno je svjedočanstvo, nešto poput dugog hodočašća na skliskoj i neizvjesnoj trasi; neizvjesnoj, doduše, samo za malovjerne, ali svejedno punoj obrata i zaokreta, logičnih i prosvjetljujućih odvojaka te brisanja brzo otkrivanih stranputica. Američkom terminologijom, Dylanov je put baš poput auto-ceste 61, prema kojoj je, ni mrvu slučajno, nazvao svoj trijumfalni šesti, prvi posve električni album, a ni prvi ni zadnji koji mu je lomio karijeru između "ostati" i "otići". Cesta koja povezuje njegov rodni Duluth u Minnesoti i sjever s jedne i južnjačke gradove te deltu Mississippija s druge strane, sastavni je, neizostavni dio urbanih legendi što objedinjuju blues i rock, sjever i jug, Muddyja Watersa i Elvisa Presleya, Bessie Smith i Roberta Johnsona, mulj i beton jedne, iste Amerike. Dylan i sam o njoj govori kao dijelu sebe: "Uvijek sam osjećao kao da mi je to polazište, oduvijek sam bio na njoj i mogao sam bilo kuda, pa i duboko u Deltu. Bila je to ista cesta, puna kontradikcija, istih gradića, istih duhovnih predaka… Bilo je to moje mjesto u svemiru, uvijek mi u krvi."
Dylan se nakon "Bringing It All Back Home" i engleske turneje početkom 1965. osjećao ispražnjenim i dezorijentiranim te je navodno čak bilo upitno daljnje bavljenje glazbom. No miljenik ne bi bio miljenik kad se u takvim trenutcima u priču ne bi upleli prsti s nekih viših razina. "Like a Rolling Stone", pjesma koja će se brzo prometnuti u jednu od najznačajnijih rock-pjesama svih vremena, nastala je u navali brbljiva nadahnuća ili, kako je Dylan sam rekao: "kao da me je neki duh odabrao da je napišem". Svojim šestominutnim trajanjem anti-singl postao je legendarni singl, a međuigra gitare i orgulja te Dylanova inatnog, gotovo iritantnog glasa razvila se u pravu glazbenu novelu nominiranu za sve antologije. Da, Bob najbolje zna kako ga je i što razvezalo i gurnulo da ispiše još jednu ekspresiju čistog stvaralačkog delirija, kao što mi znamo da je nastanak te pjesme bio zaglavni kamen novom albumu i polazište nastavku puta, bilo da je riječ o mitskoj cesti ili nečem još manje opipljivom. Jer, već od te točke pa sve do svoga završetka, "Highway 61 Revisited" djeluje poput vozila s pijanim vozačem i posve bezbrižnom družbom na stražnjem sjedalu, nastavak konstrukcije i instantne dekonstrukcije poezije koja je rock i rocka koji je poezija. Glazbena instalacija Rimbaudova "Pijanoga broda" i sraz repova američke auto-ceste, eksplozija bluesa u rukama mladog duha i stare duše.
Kad se nakon nezaboravne "Like a Rolling Stone" razveže čikaškim bluesom podvučena "Tombstone Blues" s Ivanom Krstiteljem, Jackom Trbosjekom, blues-pjevačicom Ma Railey i starozavjetnom zavodnicom Dalilom kao tek nekima od protagonista furioznih stihova, sve zvuči – nalik prvoj strani "Bringing It All Back Home", samo još razuzdanije – kao da je jedna velika improvizacija ili spontan glazbeni čin. Ipak, iako je dosta toga "objašnjavao" tek usput, Dylan je pažljivo tkao tapiseriju novoga albuma. Navodno je čak u nekom trenutku vidio Phila Spectora kao producenta! Nije se – mislim ipak više srećom nego nesrećom – za pultom našao mahniti pop-genij, ali je Toma Wilsona ipak zamijenio Bob Johnston. Do te je odluke došlo između lipanjskih sessiona za "Like a Rolling Stone" i tjedna sredinom ljeta kad se snimao ostatak albuma. I sve je dobilo novo ubrzanje.
"It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry" predivna je "južnjačka" blues-zavodnica, jedna od najljepših u Dylanovoj karijeri, baš kao što je "From a Buick 6" prava garaža šezdesetih, odvrnuta na svim kanalima i propuštena bez filtera. "Ballad of a Thin Man" jezičav je okršaj s neistomišljenikom, odsvirana kao uprizorenje košmara, a intonirana kao da i svaki slušatelj može biti meta, odnosno, taj famozni gospodin Jones koji nema pojma što se zapravo tu sve događa. Međuigra glasovira i orgulja posebno naglašava prijeteću prirodu pjesme u raskoraku između honky tonka i uvrnutog vodvilja, a u konačnici ponajviše ječi Dylanova (ne samo autorska) samouvjerenost. "Queen Jane Approximately" ljubavni je trenutak ploče, dovoljno opak i raštiman da autor ostane dosljedan sebi; ta posveta Joan Baez uz sve svoje zločestije nijanse ipak odiše iskrenošću i sentimentalnošću.
Naslovna pjesma novi je garažni zgoditak, brzi let auto-cestom u vremenu i prostoru, od Božjeg zahtjeva da mu Abraham žrtvuje sina jedinca (Dylanov se otac također zvao Abraham, što daje pjesmi dodatni podtekst) do prijetećeg novog svjetskog rata, podcrtan bluesom prema kojem kao da bend juri užarenim asfaltom i zavijajućim sirenama. "Just Like Tom Thumb's Blues" je pak pripovjedačka crtica iz Juareza što priziva duhove Poea, Lowryja i Kerouaca, a čija glazbena dinamika, lišena refrena, savršeno prati sumornost i beznađe "priče". Na koncu, sve kao da se slijeva u epsku, jedanaestominutnu "Desolation Row", nešto poput dilanovske šetnje jednim od krugova pakla. Krcata slikama, simbolikom i novom galerijom likova što uključuje Nerona, Einsteina, Kaina i Abela, Nou, Casanovu i brojne druge, završnica albuma finalni je trijumf Dylana-miljenika s početka teksta, a zanimljivo je i to što se upravo u njezin nastanak uplelo opet nešto više od pukog umjetničkog napora. Dylan se, naime, dvoumio da li da pjesmu izvede uz podršku benda ili solo. Prevagnula je negdje usput potonja varijanta, ali tek kad se u priču upleo nešvilski gitarist Charlie McCoy, koji se baš u to vrijeme našao u New Yorku u posjetu Svjetskom sajmu, sve je leglo na svoje mjesto. Njegov prebiranje po gitari u stilu flamenca savršeno se stopilo s Dylanovim lirskim slapovima i bespoštednim lutanjima naličjima svih iole dokučivih Amerika.
Dakle, savršen album? Možemo bez problema ići i tako daleko, jer "Highway 61 Revisited" funkcionira na svim nivoima i u svakom svom podtekstu, od naslova do njegova opravdanja (a u Columbiji su raspravljali o naslovima poput "Yet Another Side of Bob Dylan"!), od zamisli na klatnu između ambicioznosti i razuzdanosti do njezine realizacije, od glazbene raštimanosti do začudne kompaktnosti zvuka, od tamo do tu, od malog negdje do nepreglednog nigdje, od New Yorka do Mississippija. Pozicija je to koja je samo pojačala Dylanu nametnute mesijanske atribute iako on svakom pjesmom, svakim odbjeglim stihom, svakom neuštimanom notom vrišteći bježi od toga. Bježi i istodobno trči baš tomu ususret. Tako nastaju legende, tako nastaju opusi "odabranih". Tako se dokazuje da ima "nečeg" iznad ovoga našeg horizonta, "nečeg" vrijednog svih sumnji, kušnji, pokleknuća, pronalaženja i iskupljenja. "Highway 61 Revisited" je u tom kontekstu, ali i svakom drugom, nezaobilazni dio svake fonoteke koja pretendira dobiti kakav pozitivni epitet. Ne-slučajno remek-djelo. Dar prvo svom autoru, a potom i svima nama.
Toni Matošin
« Bringing It All Back Home 
