Review
Neil Diamond, pop-rock stihoklepac, nadomak sedamdesete godine života i nadomak primanja u Hall of Fame, iza sebe ima 115.000.000 prodanih nosača zvuka diljem svijeta, njegove pjesme obrađivali su mnogi od Johnnya Casha do HIM-a, čovjek je to koji i dalje puni arene i čovjek koji i dalje za razliku od mnogih "parazita" redovito snima nove materijale koji ga čine aktualnim u svijetu glazbe.
Najnoviji album Dreams je možda i neka vrsta odmora od napora koji iziskuje stvarnje vlastitog materijala, naime Neil je snimio 14 obrada drugih izvođača, među kojima se nalazi i jedna njegova kompozicija koju je proslavio drugi izvođač, pjesma I'm a beliver u režiji benda The Monkees.
Razlika u ovome albumu obrada koji je snimio Neil Diamond i nekih drugih izvođača koji snimaju slične projekte, je ta što se Neil nije libio obraditi neke pjesme koje su mnoštvo puta do sada obrađene od raznih drugih autora, dakle nije pokušao kopajući po ropotarnicama glazbene povijesti pronaći neki nebrušeni dijamant i od njega stvoriti hit, koliko mu je ta odluka bila pametna ostaje vidjeti.
Na albumu se tako nalaze Hallelujah Leonarda Cohena obrađena više od 200 puta, zatim Ain't No Sunshine Billa Withersa obrađena 144 puta, bezvremenska Yesterday Beatlesa koju još jedino Karleuša na sreću nije obradila (nadam se da ne čita ovo). Na prvi pogled izgleda kao ziheraški album koji neće puno razbuktati plamen oko Neila no neća ga niti ugasiti, lagano ugodno tinjanje će se nastaviti.
Album započinje sa Ain't no Sunshine i zvuči uistinu dobro, akustična gitara, piano, i ugodan "puni" glas Neila Diamonda čine pjesmu bogatijom od originala i doista zvuči kao da ju je sam Diamond napisao. Na žalost tom osjećaju je početak albuma ujedno i kraj, čisto sumnjam da je to nila namjera producenta i izvođača no ostatak albuma se pretvara u nešto što album obrada nikako ne bi smio biti.
Nikako ne bi smio biti samo ponavljanje onoga što smo već na tisuće puta čuli, obrada bi značila da se pjesma obradila na svoj originalan način i to često može biti puno bolje od samog originala (Jimi Hendrix - All Along the Watchtower ili White Stripes - Jolene), ovdje nažalost nije riječ o tome, Blackbird i Yesterday od Beatlesa sa minimalnim korekcijama zvuče potpuno isto kao i na stotine drugih obrada tih istih kompozicija, ne vidim koji bi razlog bio da slušam baš ove od Diamonda, osim ako nisam pasionirani obožavatelj njegovog vokala.
Feels like Home i Losing You Randya Newmana čine ono što cover ne bi trebao, naime podsjećaju na genijalnost autora tih pjesama koja očito nedostaje u interpretaciji Neila Diamonda, njegov pop ugođaj nikako ne ide pod ruku sa kompleksnom pričom koju Newman priča. U istom tonu nastavlja i na Alone Again (Naturally) Gilberta O'Sullivana gdje pop beat i blagozvučan Neilov vokal ne ostavljaju dojam da se radi o pjesmi koja je prožeta suicidalnom i depresivnom notom.
Hallelujah Leonarda Cohena je zapravo obrada obrade, nakon što je Jeff Buckley interpretirao ovu pjesmu očito da je ta obrada više utjecala na Diamonda od samog Cohena. Ovakvo babrajanje može sa nastaviti i ostatkom ovog uistinu pi mome osobnom sudu promašenog projekta ako izuzmemo pjesmu koja otvara album i zatvara sve ono dobro na njemu, čak i "obrada" vlastite kompozicije I'm A Beliver zvuči prazno i neuvjerljivo sa sporim ritmom i bez električne gitare što pjesmu čini suhoparnom i dosadnom.
Neil Diamond sa ovim izdanjem neće napraviti ono što je napravio Johnny Cash svojim albumima obrada, ruku na srce Diamondu niti ne treba ruka koja će ga povući sa dna jer na dnu nije niti bio, ali opet postavlja se pitanje svrhe ovog izdanja od strane nekoga tko ima iza čega stati i ima sa čime puniti koncertne repertoare svojim ne tako davnim i starim izdanjima da bi mu netko mogao prigovarati da preživa u jaslama stare slave.
Neil žao mi je, ali u Sinju bi rekli: Neil Diamond na vrancu Dreams u NIŠTA.
Neil Diamond