Recenzije
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Studeni 2022
Format Kompilacije
Vrsta / Art Rock / Hard rock / Rock and roll / Contemporary Pop/Rock / Album Rock / AM Pop / Proto-Punk / Psychedelic/Garage
Dodano Četvrtak, 16 Ožujak 2023
Žanr Pop-Rock
Length 43:09
Broj diskova 1
Edition date Studeni 2022
Država Europa
Etiketa Rhino Records / Elektra
Catalog Number RCV1 659233 / 603497842933
Edition details objavljeno: 22.11.2022.; producenti: Bruce Botnick, Paul A. Rotchild & The Doors
Tags The Doors Elektra Bruce Botnik Rhino Records Paul A. Rotchild

Review

Grupa The Doors jedinstveni je fenomen i neponovljiv sukus kraja šezdesetih. Predvođeni karizmatičnim Jimom Morrisonom, jednim od najvećih pjesnika rocka, koji je udružio svoje stvaralačke potencijale s nekoliko vrhunskih glazbenika: Rayom Manzarekom (orgulje), Robbiejem Kriegerom (gitara) i Johnom Densmoreom (bubnjevi).

Priču o Doorsima vjerojatno svi znaju: Ray Manzarek i Jim Morrison upoznali su se tijekom studija na filmskoj akademiji. Manzareku su se dopale Morisonove pjesme koje je žvrljao po svojoj bilježnici te mu je bljesnula ideja da zajedno osnuju bend. Manzarek je strpljivo Morrisona učio pjevati, s obzirom da je smatrao da nitko ne može napisane stihove otpjevati kao sam autor. Ipak, vjerojatno je najveće hitove Doorsa napisao upravo Robbie Krieger, gitarist iz sjene, koji je autor pjesama poput: „Light My Fire“, „Love Me Two Times“, „Touch Me“, „People Are Strange“ i „Love Her Madly“. No, kako god, Morrison je bez sumnje bio nenadmašan frontmen, čovjek koji je književnike poput Huxleya i Blakea imao u malom prstu te je za sobom mogao povući cijelu masu ljudi, a na pozornici i oko nje znao stvoriti atmosferu pravih Dionizijskih svečanosti.

Nažalost, s Morrisonom su u kratke 4 godine snimili tek šest studijskih albuma. One prve godine postojanja čak dva: „The Doors“ i „Strange Days“ (1967.), zatim „Waiting For the Sun“ (1968.), potom komercijalni i orkestralno nakićen „The Soft Parade“ (1969.), a nakon toga, vrativši se korijenima bluesa, još dva vrhunska – „Morrison Hotel/Hard Rock Caffe“ i „L. A. Woman“. Između ova dva uglavio se i odličan dvostruki „Absolutely Live“, a nešto kasnije objavili su „Alive She Cried“ te još cijelu masu posthumnih koncertnih izdanja. Kažu, postojala je neka kombinacija ubacivanja Iggyja Popa kao novog pjevača Doorsa, pa je Iggy u očekivanju sretnog trenutka čak obojao kosu u crno, ali i to je propalo. Pokušali su Doorsi nastaviti s radom i nakon Morrisona pa izdali nekoliko albuma. I nisu im oni albumi „Other Voices“ i „Full Circle“, tehnički gledano, čak uopće niti bili loši i da ih je snimio bilo koji drugi bend koji se nije razvijao u sjeni Morrisona, vjerojatno bi ga kritika ocijenila barem kao vrlo dobre, ako ne i vrhunske. Ali, problem je bio u tome što je Morrison kao frontmen i pjesnik bio jednostavno - nezamjenjiv. Posvetili su se bivši Doorsi u nastavku nekim drugim projektima, no krajem ’70-ih, odlučili su snimku Morrisonovih recitala popuniti svojom glazbom pa su tako objavili još jedan sjajan album „An American Prayer“ (1978.). A onda su se, nakon dugo, dugo vremena početkom 21. stoljeća Manzarek i Krieger našli s Ianom Astburyjem, pjevačem grupe The Cult, te pokrenuli još jednu turneju pod nazivom „Riders On the Storm“ kao neki tribute Doorsima, ipak bez originalnog bubnjara Johna Densmorea koji u tome nije htio sudjelovati. Lik koji se u bendu ponajviše svađao s Morrisonom i nemalo puta zbog njegova neurednog života iznervirano bacao bubnjarske palice, natezao se s ostatkom benda oko autorskih prava imena The Doors naglašavajući da to bez Morrisona nije isto te su konačno ostvarili neki kompromis i nastupali kao „The Doors of 21st Century“. Manzarek je turneju zamislio kao neku koja bi uslijedila nakon albuma „L. A. Woman“, ali se nije dogodila, jer se Morrison odmah poslije snimanja materijala po mnogima njihove posljednje i najjače ploče čak i prije nego što su pjesme do kraja miksane i sređene, odlučio privremeno preseliti u Pariz kako bi se odmorio od svega i napunio baterije. A ondje se dogodilo ono što je malo tko očekivao – Morrison se iznenada učlanio u „klub 27“. Promijenio je dimenziju i odselio u „svijet mrtvih“ o kojima je u svojim pjesmama tako često pjevao. Manzarek je svoje tadašnje osjećaje kasnije opisivao kao šok i nevjericu, a svijet je počeo raspredati priču o tome kako Morrison u stvari nije mrtav već se jednostavno zasićen svime odlučio povući i živjeti negdje u Oregonu. Sva raspredanja na tu temu su manje-više nebitna, jer Morrison je u stvari živ dokle god živi njegovo djelo, a to su pjesme Doorsa i sve što je za sobom lijepo i upravo nenadomjestivo - ostavio.

Ovaj album u stvari je kompilacija njihovih blues obrada klasika čijim s pjesmama često dopunjavali svoj vrhunski repertoar. Prva pjesma „Paris Blues“ napisali su članovi Doorsa kojima su se u izvedbi priključili dodatni basisti Jerry Scheff i Harvey Brooks te Marc Benno na gitari. Zvuči poprilično kao neka koja bi trebala biti na albumu „L. A. Woman“, ali je nažalost izostala. Klasični blues dopunjen je fantastičnim Manzarekovim solom na klavijaturama i optimističnim tekstom: „Know where I'm goin' / Can't remember where I've been /Know right where I'm goin' / Well I can't remember where I've been / Goin' to the city of love / Gonna start my life all over again, yeah…“. Iduću „I Will Never Be Untrue“ pamtimo s već spomenutog „An American Prayer“. I ovu su pjesmu napisala sva četvorica, ali Morrison ju je izveo tek u pratnji Kriegerove gitare. Premda je snimka, tehnički gledano, poprilično loša, skladba je vrhunska. Potom slijedi pjesma Roberta Johnsona „Me And the Devil Blues“ u istoj izvedbi s još jednim pravim blues tekstom. Neki tvrde da je tekst u stvari autorov obračun s depresijom, no ono što u njoj ipak plijeni posebnu pozornost jest - Robbiejeva gitara. U idućoj pjesmi „(You Need Meat) Don't Go No Further“, koja je klasik Willieja Dixona, mikrofon je preuzeo Ray Manzarek, a bas svira (u odnosu na ostale) mlađahni basist Robert DeLeo, kojega možda netko zna iz benda Stone Temple Pilots. U istoj postavi odsvirali su i „I'm Your Doctor“, pjesmu Jimmyja Odena. Premda su Manzarekov vokal i klavijature odlični, pozornost plijene svakako nenametljiva, a opet kreativna gitaristička rješenja Robbieja Kriegera.

Drugu stranu ploče otvara neki Jimov uvod razgovora s publikom u trajanju od dvije minute na koji se nadovezuje Wilsonov blues klasik „Little Red Rooster“, odsviran s Albertom Kingom, jednim od najutjecajnijih blues gitarista ’50-ih i ’60-ih godina koji im se pridružio u ovoj i unekoliko idućih pjesama kao poseban gost na gitari. Premda smo i ovu pjesmu vjerojatno već ranije čuli na live-albumu „Alive She Cried“, svakako ju je ugodno čuti i u ovoj inačici. Slijedi pjesma B.B. Kinga i Jossa Josea „Rock Me Baby“ u čijoj izvedbi je također sudjelovao Albert King te se pritom kreativno razigrao na svojoj gitari te vješto nadopunjavao Robbieja Kriegera uz kvalitetnu podlogu na basu. Ovu poprilično dobru blues ploču zaključuje veseli i ritmični blues „Who Do You Love?“, pjesma koju je napisao Ellas McDaniel, svijetu vjerojatno ipak poznatiji kao Bo Diddley. Premda i ovu pjesmu znamo s njihova ranijeg albuma „Absolutely Live“ u vokalnoj izvedbi Raya Manzareka, na ovoj je ploči druga, intimnija snimka u kojoj je dodatnu gitaru uspješno odsvirao Albert King, a vokalne dionice odpjevao sam Jim Morrison. Kako i priliči, posljednja je pjesma sukus to emocija, sviračke vještine i prave blues atmosfere koja je u stvari kruna jedne sasvim kvalitetno složene blues kompilacije legendarnog benda koji je cijele svoje karijere jednom nogom stajao u bluesu, a drugom u alternativi i psihodeliji.

Ukratko, „Paris Blues“ kvalitetna je blues ploča i ujedno vješto osmišljena kompilacija koja jasno ocrtava koliko su se Doorsi dobro snalazili u blues vodama kojima bi svakako, da su nekom srećom opstali u tadašnjoj formaciji, bez sumnje, u nadolazećim godinama i više nego vješto plivali i dalje.

Ivan Dukić

Hits 862
Live At The Isle Of Wight Festival 1970 « Live At The Isle Of Wight Festival 1970 The Doors Kompilacije Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Symphonika On The Rock i treći put u Lisinskom


U klubu Boogaloo održan ZMF Media dan


Camille Bertault Quintet oduševio Tvornicu


Sjajan koncert The Tiger Lilliesa u Kinu SC


Trap Takeover na jednu večer preuzeo Kutinu


Zadruga rasturila u rasprodanom Hard Placeu


Songkillers nastupili u Tvornici


Kries u Boogaloo – autohtona hipnotička etno psihodelija


Urban&4 uz gudački orkestar nastupili u Šibeniku


“Ne igraj se s vatrom, slušaj ju!”


Slavlje života i glazbe velike Janis Joplin


Mondo Generator feat. Acid Row i Omega sun


Zagreb glazbom obilježio Dan Europe


JazzHR u Tvornici kulture


Galerija fotografija: Them Moose Rush, Zepaxia, Rens Argoa


Tihomir Pop Asanović veličanstveno obilježio 60 godina karijere


Opasna doza dopamina u Tvornici kulture – Baks


Matija Cvek održao koncert u Zadru


Lekcije Kojota na otvorenju 20. Culture Shock Festivala