Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Fountain


Bookmark

Data

Released Listopad 2009
Format Albumi
Vrsta Indie / Alternative rock / Pop rock / Post-punk
Dodano Utorak, 22 Ožujak 2011
Žanr Rock
Broj diskova 1
Edition date Listopad 2009
Država UK
Etiketa Ocean Rain Records
Edition details Producenti: John McLaughlin, Ian McCulloch, Andrea Wright, Simon Perry. Snimano: Parr Street Studios, Liverpool; The Mixing Rooms, Glasgow; Archangel Studios, New York, 2007/08. Datum objave: 11. 10. 2009.
Tags

Review

Postoje dva osnovna načina na koje je moguće zavoljeti neki bend. Češći je onaj u kojem ste mu dulje vremena slučajno ili namjerno izloženi, nekako vas neobjašnjivo privlači i postepeno vam se uvlači sve više i više pod kožu. Drugi, meni osobno čak i mnogo draži, je onaj slučajni, ali razorni eureka trenutak otkrivanja i oduševljenja koji vam se ureže u pamćenje.

Tako je ispalo da se točno sjećam kada, s kim, kojom cestom, kojim automobilom i u kojim vremenskim uvjetima sam se vozila kad je jedna od uobičajeno dosadnih talk-show emisija na HR2 bila prekinuta pjesmom na koju je moja instant reakcija bila: „WOW! Koja je to genijalna pjesma i koji je to genijalan bend?“ Bend je bio Echo & The Bunnymen, a pjesma, naravno, The Killing Moon, najbolja pjesma o sudbinski neizbježnoj nesretnoj ljubavi napisana u '80-tima, desetljeću u kojem su se pitanja postoji li sudbina i može li ju se ikako izbjeći kao lajtmotiv vrtjela po diskografijama hrpetine bendova, sa tom „ukletom“ genijalnom melodijom i gitarskim dionicama koje se opasno približavaju savršenstvu. To je i osnovni problem u slušanju albuma istoga benda izdanog krajem 2009. – letvica je odavno postavljena toliko visoko da ju je nemoguće ponovno preskočiti i nema načina da se izbjegne uspoređivanje albuma The Fountain sa pet uzastopnih mračnih, atmosferičnih post-punk remek-djela kojima su Echo & The Bunnymen pečatirali '80-e.

Ako se stvari postave na taj način, svi albumi koje su Echo & The Bunnymen izdali od reuniona 1997. mogli bi se proglasiti nebitnima, ali je to, nasreću, ipak daleko od prave istine – snašli su se mnogo bolje od većine svojih suvremenika koji su uspjeli „preživjeti“ tako dugo i nikad nisu izdali ništa što bi bilo toliko loše da bi nanijelo nekakvu ozbiljnu štetu njihovom ugledu. U tom periodu prilično su bezbolno evoluirali u mnogo vedriji pop/rock bend koji je gotovo potpuno napustio svoje post-punk korijenje. Ta je evolucija za sobom povukla i određene žrtve - nema više magnetske privlačnosti njihove „mračne strane“ ni uvrnutih liričnih i vokalnih eskapada Iana McCullocha – više mu se ne događa da nabraja povrće koje počinje slovom c i onda se odnikud nesuvislo zadere Men on Mars, april showers kao totalni luđak a da to zvuči tako neobjašnjivo predobro. S druge strane, ostao je uvjerljiv i upečatljiv vokalist, njegov kolega Will Sergeant, često proglašavan jednim od najboljih gitarista '80-tih, nije nikada zaboravio svirati gitaru i to njihovo pripitomljavanje rezultiralo je i predivnim albumima kao što je Siberia iz 2005. godine.

Will Sergeant & Ian McCulloch of Echo & the Bunnymen
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

The Fountain je na mnogo načina pokušaj da se napravi Siberia, Part 2, uz dodatni stupanj pristupačnosti ali s mnogo manje uspjeha. Na trenutke uspijevaju zablistati – Think I Need It Too, Forgotten Fields i naslovna The Fountain dokazi su da partnerstvo McCulloch-Sergeant još uvijek može proizvesti odlične komade melodičnog gitarskog pop-rocka o kakvima mnogi mlađi i aktualniji bendovi mogu samo sanjati i s kakvima su na Siberia pogodili „u sridu“. S druge strane, ostatak albuma pati od déja vu efekta - sve su to pjesme koje su Echo & The Bunnymen već napisali na nekom od prethodnih albuma - Shroud of Turin, Life of a Thousand Crimes, Proxy i pogotovo završna The Idolness of Gods zvuče prepoznato, ali ne više na onaj ugodan, već na pomalo dosadnjikav način. Ipak, jedina prava katastrofa dolazi u Drivetime, pjesmi koja neodoljivo podsjeća na neke od solo uradaka Richarda Ashcrofta ili možda neku uptempo verziju Starsailora. Samo po sebi to nije nužno loše, i čak sa sobom povlači hitoidni potencijal, ali za Echo & The Bunnymen znači duboko poražavajuću činjenicu da su sada oni ti koji su u poziciji da sliče nekome. Bendu koji iza sebe ima jedan Ocean Rain, koji je uvijek imao jedinstven, prepoznatljiv zvuk i koji je zasigurno bio referentna točka i za The Verve i za sve raznorazne Starsailore britanske scene to je gotovo nemoguće oprostiti. U svakome slučaju mnogo teže nego šalabahtere na kojima su sitnim znakovima ispisane note i tekstovi njihovih slavnijih dana.

Na trenutak ću smetnuti s uma Drivetime i reći da su Echo & The Bunnymen uspjeli ostaviti svoju ostavštinu neokaljanom, ali to je ujedno i krajnji domet ovoga albuma. Da se radi o debut albumu nekog benda situacija bi bila drukčija i čak bi pali epiteti tipa solidno i obećavajuće, čisto iz razloga što je, da citiram sveprisutni Pitchfork, an echo of an echo, kako nazivaju The Fountain, još uvijek dovoljan razlog da naćulite uši ako vam je to prvi puta da se susrećete s ovim bendom. Možda vas u tom slučaju čak i natjera da im se malo više posvetite i otkrijete kako je zvučao originalni signal, prije negoli se razvodnio usred sve te jeke. Za one koji otprije vole Echo & The Bunnymen tu nema ničega što se može približiti „eureka“ trenucima njihove karijere i ničega što bi vas moglo natjerati da radije razmišljate o sadašnjosti i budućnosti benda negoli o njihovoj prošlosti. Nemam pojma gdje sam bila i što sam radila kad sam prvi put preslušavala The Fountain. Utješno je jedino to što su na nekakvoj mini turneji kojom promoviraju album, pa ih je moguće uloviti uživo ukoliko vam je to neispunjena želja, iako mi se čini da bi sve moglo ispasti kao da idete slušati Beatles Revival Band ili nekog Elvis Presley imitatora – nije to više to, samo je nostalgija.
 

Danaja Glavičić

Hits 1191

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42