Review
Izuzetno je mudar potez najaviti novi album besplatnim downloadom mp3-ce Pala Tute, kojom se njujorški gypsy punk cirkus znan kao Gogol Bordello pridružio Madonni na Live Earth koncertu 2007. pred stotinama tisuća ljudi. Upravo ta pjesma otvara Trans-Continental Hustle, peti po redu studijski album Gogol Bordella, koji - eto - službeno izlazi baš na današnji dan 27. travnja, te označava prelazak benda iz područja nezavisnog (Rubric, Side One Dummy) u segment mainstream izdavaštva (Columbia).
Produciran od strane velikog Rick Rubina, te inspiriran životom karizmatičnog frontmana Eugene Hütza u Brazilu, Trans-Continental Hustle uz Pala Tute donosi i ostalih 12 pjesama u prepoznatljivom "huptza-huptza" stilu. Rubinov producentski potpis može se čuti u prepoznatljivom tonu punom basa, te se odmah nakon prvih taktova može primijetiti kako zvuk nije izgubio puno na oštrini, iako je "topliji" i kompaktniji nego ikad prije.
Ono što se, s druge strane, također može primijetiti jest izostanak logične albumske povezanosti svih pjesama. Naime - unatoč njihovoj nepobitnoj kvaliteti i aranžerskoj umješnosti - pjesme ovako združene djeluju više kao neka kompilacija nikad prije objavljenih snimaka banda. Želim reći da su prethodnici Super Taranta! i Gypsy Punks: Underdog World Strike imali neku svoju priču, logičan slijed, vješto izbalansiran suodnos različitih vrsta tempa, što na Trans-Continental Hustle zvuči dosta nespretno, bar što se mene tiče.
Teško je izdvojiti neku novu Start Wearing Purple ili Wonderlust King, ali bez problema mogu zamisliti ekipu kako divlja na punkerske Immigraniadu ili Break The Spell te, recimo My Companjera sa začinom brazilskog karnevala (takve su i Uma Menina, Raise The Knowledge, In The Meantime In Pernambuco, To Rise Above...). Čini se kako Eugene Hütz definitivno uspijeva povezati kontinente, izazivajući pri tom gužvu, baš kao što sam naziv albuma i kaže. Sve ono na što su nas Gogol Bordello navikli ne izostaje ni ovog puta, pa se tako može čuti i ona tipična ukrajinsko / ruska "vesela tugaljivost", prepoznatljiva Yurijeva harmonika i još upečatljivija Sergeyeva violina, s dodatkom rappanja Ekvadorca Pedra Eraza i novog, punkerski orjentiranog bubnjara Olivera Charlesa.
Čini se, također, kako je Hütz još uvijek prilično zaokupljen temom imigracije (obzirom da je i sam imigrirao iz Ukrajine u Ameriku u osamdesetima), a spomenuta Break The Spell na bolno iskren način iznosi istinu o svjetskoj popularnosti moderne romske glazbe, govoreći: you love our music, but you hate our gods, pri čemu Hütz uzima na sebe ulogu onoga koji će "ukinuti tu kletvu". Optimizam također ne nedostaje kao tema (Sun Is On My Side, npr.), a zastupljena je i tema potrebe širenja vlastitih horizonata (Raise The Knowledge).
Da zaključim - band koji godišnje odsvira preko 200 koncerata (dodajte k tome još i afterparty za svaki od njih), predvodeći line-upove najvećih svjetskih festivala nije iznevjerio svoje stare fanove, a nove će zasigurno pridobiti u velikom broju ovim izdanjem. Nije ni čudo, obzirom da su Hütz i njegova ekipa isprobavali ove i neke druge nove pjesme na publici gotovo na svakom svom koncertu. Naposlijetku - malo je tko danas sposoban stvoriti nešto s potpisom za vječnost, a čini mi se kako Gogol Bordello rade upravo to. Eugene Hütz kao novi Tom Waits? Zašto ne!
Dejan Jeličić
/
