Recenzije
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
 Saviors

Bookmark

Data

Released Siječanj 2024
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock / Punk-Pop / Punk-Revival
Dodano Nedjelja, 18 Veljača 2024
Žanr Pop-Rock
Length 45:55
Broj diskova 1
Edition date Siječanj 2024
Država Europa
Etiketa Reprise Records
Catalog Number 093624866077
Edition details objavljeno: 19.1.2024.; producenti: Rob Cavallo i Green Day; snimano: 2021.-2023. studio RAK (London)
Tags Green Day Reprise Records Rob Cavallo

Review

Prošlo je punih trideset godina otkako se Green Day, pop-punk div i pokretač adolescentske političke svijesti, katapultirao do slave revolucionarnim albumom „Dookie“ koji je svom žanru, uz Offspringov „Smash“ objavljen koji mjesec kasnije, širom otvorio vrata mainstreama. Spajajući sirovu energiju punk rocka kakvu su imali, recimo, Ramonesi sa zaraznim pop vokalnim (a, ponegdje, i instrumentalnim) melodijama karakterističnim za prijelom tisućljeća Green Day je utkao put bendovima poput blink-182, Sum 41, Good Charlotte, MxPx, Yellowcard i brojnim drugim. Nakon diskografskog prvijenca i nekoliko EP-ova bend se ustaljuje u dobro nam poznatom sastavu Billie Joe Armstrong na gitari i vokalu, Mike Dirnt na basu i Tré Cool koji je zamijenio originalnog bubnjara Johna Kiffmeyera. Sinonim za stvaralaštvo Green Daya su društveno i politički nabijeni tekstovi što kulminiraju na gotovo konceptualnom albumu "American Idiot" iz 2004. godine, koji je kritizirajući Bushovu administraciju iznjedrio i istoimenu adaptaciju na Broadwayu. Unatoč njihovoj evoluciji, sazrijevanju i povremenim koketiranjem s garage rockom, temeljni identitet benda ostao je ukorijenjen u punk etosu, izazivanju društvenih normi i rješavanju problema kao što su nejednakost i politički nemiri.

Predmet ove recenzije, četrnaesti po redu studijski album kalifornijskih pop-punkera označava svojevrstan povratak korijenima. Barem onim koji su ih lansirali u visine glazbene scene i dodijelili laskavu titulu jednog od najutjecajnijih bendova u svom žanru. Ovu tvrdnju potvrđuje činjenica da su dečki producentsku palicu (ponovo) prepustili Robu Cavallu – čovjeku koji itekako zna izvući ono najbolje iz autorskog materijala budući da potpisuje produkciju ranije spomenutih albuma „Dookie“ i „American Idiot“, ali i „Insomniac“, „Nimrod“ te live albuma „Bulet in a Bible“. Povrh svega navedenog, Cavallo se može pohvaliti i suradnjama s My Chemical Romanceom na njihovom izuzetno uspješnom albumu „The Black Parade“, Goo Goo Dollsima, Shinedownom, Alanis Morisette, Philom Collinsom, Daveom Matthewsom, Claptonom, Linkin Parkom i brojnim drugima. Cavallov kreativni autogram i doprinos kvaliteti izdanja najvidljiviji je u svijetlom, punom zvuku gitara, dobro izbalansiranim bas linijama, višeslojnim vokalima i čistim bubnjevima (koji su na momente pomalo tihi zbog čega aranžmani znaju prevagnuti na pop stranu).

Album otvara najavni singl „The American Dream Is Killing Me“ repetitivnog refrena u kojem se ponavlja naslovna fraza, tipičnog trodijelnog aranžmana i mini solažice kakve smo čuli na izdanjima Green Daya s početka stoljeća. Premda je pjesma daleko od najboljeg što ovo izdanje nudi, treba pohvaliti dinamičko „smirivanje strasti“ orkestralnim aranžmanom koji premošćuje drugi refren i vers bez kojeg bi cjelina bila suviše monotona. „Look Ma, No Brains“ tekstualno kritizira neistomišljenike s dozom cinizma, bržeg je tempa i podsjeća na „Nimrod“ eru. „Bobby Sox“ zezalica je koja prikazuje međuljudske odnose iz perspektive više ljudi (ili jednog, ovisno o seksualnosti i količini protagonista). Obilježava ju kvalitetna razrada dinamike kao što to znaju raditi primjerice Pixiesi, zarazni prateći vokali i odlična rašpa Billieja Joea na refrenu. „One Eyed Bastard“ oslanja se na motiv osvete kao i „Peacemaker“ s albuma „21st Century Breakdown“, a glavnim riffom neodoljivo podsjeća na hit njihove sunarodnjakinje Pink „So What“. Sličnost je tolika da sam mišljenja da je nekoliko nota dijelilo izvođače od podjele autorskih prava. Slijedi „Dilemma“ – jedan od najblistavijih ako ne i najblistaviji trenutak albuma. Od uvodnog stiha „Welcome to my problems – it's not an invitation…“ otpjevanog uz solo električnu gitaru koji se, bez najave, pretače u žestoku poslasticu izbalansiranu s melodičnijim strofama podsjeća na sve najbolje iz dosadašnjeg opusa kalifornijskog benda uz dodatan začin harmoniziranih gitara na solaži. „1981“ podsjeća na rani blink-182, „Goodbye Adeline“, iako nije mračna, obrađuje tematiku slomljenog duha u trenucima psihičke iscrpljenosti, usporava tempo i, iz nekog razloga, versovima daje osjećaj hommagea legendarnim Oasisima. „Coma City“ plesnog je ritma, „Corvette Summer“ ima „arenski štih“, „Suzie Chapstick“ nešto je romantičnija balada s pratećim vokalima u falsetto stilu koji je postao lajtmotiv u posljednjih nekoliko izdanja Green Daya, no na ovom je ipak umjereno doziran. Već „Strange Days Are Here to Stay“ „power akordima“ vraća slušatelja u atmosferu albuma iako pak zvuči kao „Baby, I Love Your Way“ Petera Framptona (koju je kasnije obradio Big Mountain). „Living in the ’20s“ vraća gitare u prvi plan, a „Father to a Son“ emotivno je obraćanje sinovima Billieja Joea, zavjet na doživotnu podršku i isprika za pogreške iz prošlosti. Sam Billie Joe je izjavio da mu je ova stvar jedna od dražih na albumu, što je razumljivo budući da sadrži jake stihove koji zorno dočaravaju Armstrongov doživljaj očinstva od kojih je možda najjači „I never knew a love could be scarier than anger…“ Osjetna je i paralela s „Wake Me Up When September Ends“ koja je inspirirana boli i riječima što ih je Billie Joe izgovorio nakon preranog gubitka vlastitog oca. Naslovna „Saviors“ zvuči kao stvar za koju nije bilo mjesta na „21st Century Breakdown“. Cjelinu zatvara „Fancy Sauce“ – dobro aranžirana stvar (čiji refren pomalo zvuči kao usporena „Riptide“ Vancea Joya) koja je podijelila obožavatelje. Osobno sam mišljenja da instrumentalno, a i tekstualno ima smisla da upravo ova pjesma zaokruži cjelinu jer, na neki način, sumira sve što izdanje nudi u četiri minute.

Činjenica je da je Green Day objavio najbolji album u zadnjih 15 godina, od u nekoliko navrata spomenutog izdanja „21st Century Brekdown“. Možda sam upravo pod tim dojmom došao do zaključka da nekoliko stvari s ovog albuma zvuče kao da nisu bile dovoljno dobre da se nađu na gore navedenom albumu, ali opet dovoljno dobre da ih se ne odbaci u potpunosti. Naravno, taj scenarij je malo vjerojatan budući da su od te, sada već davne, 2009. godine dečki objavili pet studijskih izdanja. Objava baš ovakvog albuma kakav je „Saviors“ u godini petnaeste obljetnice „21st Century Breakdowna“, dvadesete „American Idiota“ i tridesete „Dookieja“ je pomalo simbolična budući da „Saviors“ sadrži elemente sva tri pa i onih ranije navedenih izdanja – od lirskog sadržaja preko buntovničkog duha do žešćih aranžmana. S druge pak strane, uzevši u obzir sve što izdanje nudi, moglo je biti nešto kraće i nekoliko pjesama poprilično je, čak i previše, nalik postojećim kompozicijama drugih izvođača. Nadalje, iako je „Dilemma“ fenomenalna stvar, najavni singlovi (pri čemu isključujem „Bobby Sox“ koja je objavljena kad i album), naročito „The American Dream Is Killing Me“ nisu najbolje što ovaj album sadrži. Budući da je ovo čest slučaj kod Green Daya, počinjem stjecati dojam da to rade namjerno kako bi privukli što veći broj ljudi da preslušavaju njihova izdanja u cijelosti što je posve legitimno. Sve u svemu, najobjektivnija ocjena ovog izdanja bila bi 7/10.

U svakom slučaju, u periodu kad neki novi izvođači revitaliziraju pop-punk nekom svojom interpretacijom, dobro je da Green Day, blink-182, Sum 41 i The Offspring izbacuju albume i pokazuju kako se to radilo na prijelomu stoljeća. Dokle god to podrazumijeva da ostaju vjerni sebi i svojim obožavateljima i ne pokušavaju previše ostati relevantni na sceni u negativnom smislu.

Juraj Dukić Hrvoić

Hits 233
Father of All Motherfuckers « Father of All Motherfuckers Green Day Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Mariza oduševila punu dvoranu Lisinskog


Sukhishvili u Lisinskom - II. dan


Poluintimni koncert velikog gospodina u maloj Šiški


Mimika Orchestra nastupio u ciklusu Chiaroscuro


Sukhishvili u Lisinskom - I. dan


Kawasaki 3P sirovo i jako zagrmili Tvornicom kulture


Nirvana tribute u VIB-u


Perpetuum Jazzile u Lisinskom


HC PUNK-erija u domu kulture zvanom Močvara


Judas Priest, Saxon i Uriah Heep u Beču


Galerija fotografija: Stare pizde + Prazna kutija


Galerija fotografija: Skotni vrag


Dalmatinsko jugo i akustična Vlatkova rapsodija


freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici