Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svi 2013
Format Albumi
Vrsta / Pop rock
Dodano Četvrtak, 12 Veljača 2015
Žanr Pop-Rock
Broj diskova 1
Edition date Svi 2013
Država Hrvatska
Etiketa Dallas Records
Catalog Number CD Dallas 750
Edition details Produkcija: Andy Wright
Tags Dallas Records Gibonni Andy Wright

Review

Pišući nedavno napokon o Oliveru, nisam mogao ne dotaknuti se još jednoga sve "kozmičkijeg" Dalmatinca, istinskog prvoborca hrvatskog glazbenog mainstreama. Da, Zlatanu Stipišiću takvu je etiketu teško ne prilijepiti, voljeli ga ili ne, voljeli t(akv)u glazbu ili ne. I tu uopće ne natežem usporedbe između ta dva naša velika estradna imena kakve su posebno bile popularne devedesetih, već naprosto slijedim fine, tanke niti – Gibonni je suverena scenska figura, sretno dijete svoga podneblja, baštinik nezaobilaznog tate Delmate i majke im Dalmacije, pa i samoga Olivera, kao i rocka i popa jednog nedavno minulog vremena. Baštinik kolopleta svega navedenog u jednom više ili manje uspješnom i dosljednom autorskom rukopisu, skroman i ponizan dovoljno da time neporecivo zrači, ali i umjetnički ambiciozan na upravo toj skromnosti možda najmanje pogodan način.

Jer, Gibonniju je skromnost upravo komplementarna lirskim manjkavostima, što sve čini simpatičnim, dragim, iskrenim i bliskim. Zato se albumi poput "Ruže vjetrova" i danas čine dragocjenim komadima onakve poetike kakve zapravo nema mnogo, usprkos svim jabukama i kruškama, Borisima i Harijima. No, negdje na onoj liniji događanja koja je tu dragost, iskrenost i bliskost počela omatati u sve pretencioznije ruho, dogodilo se to da je ambicioznost počela proizvoditi kontraefekt. "Judi, zviri i beštimje" bio je kao skalpelom podijeljen na vrhunski pop i smušenu konfekciju, da bi se od "Mirakula" naovamo Gibonnijeve pjesme počele grcati u produkciji, instrumentariju koji je premašivao objektivni doseg pjesama, gostujućim glazbenicima koji su se više činili kao demostracija mogućnosti nego što su bili uistinu opravdani, višejezičnim refrenima i naftalinskim inspiracijama.

Naklone Peteru Gabrielu, Stingu i sličnim, u osamdesetima afirmiranim artistima, koji su većinu karijere uglavnom vješto natezali i rastezali okvire pop-konfekcije, srećom, na svom prvijencu za inozemna tržišta Gibonni je nadopunio i naglašenijim gitarskim (rock) stilizacijama. Ipak, kako i naslov albuma sugerira, i kužina i začini datiraju iz prošloga stoljeća, a točnije, iz osamdesetih godina. I odabir producenta Andyja Wrighta, poznatog po radu sa Simple Minds, Eurythmics i srodnim zvijezdama desetljeća čiji spomen će neke razgaliti, ali i mnoge deprimirati, to potkrjepljuje. Gibonniju tu treba u svakom slučaju skinuti kapu: prvo zato što se uopće odlučio istupiti iz dohvata hrvatskog i srodnih mu jezika u trenutku kad je komercijalno osigurao status istinske nacionalne zvijezde i kad je slobodno mogao samo nastaviti štancati glazbu po dobro oprobanoj i sistematiziranoj formuli te, kao drugo, što se ne srami nijednog svog uzora i ishodišta vlastitog rukopisa, apsolutno oslobođen kako kalkulacija, tako i snobizma. Uzevši sve u obzir, "20th Century Man" sasvim je solidan srednjostrujaški album, kvalitetno odrađen u legendarnom studiju Abbey Road i u svojoj ladici više nego pošten rad.

Gibonnijev engleski je pak taman toliko dobar koliko realno i može biti, lišen prenemaganja svojstvenog za okušavanje u misiji "biti engleskiji od originala", tečan i nenametljiv. Već samo to postignuće olakšalo je pjesmama da prodišu, a kad uzmemo u obzir da su među njih deset mjesto našla samo dva prepjeva starijih mu pjesama ("Broken Finger" je, zapravo, "Vesla na vodi", a "Nothing Changes" uspješnica "Žeđam"), krvna slika djeluje još bolje. Nije li, uostalom, za puki pokušaj pokoravanja stranog tržišta bilo dovoljno odabrati desetak najljepljivijih hitova i prepjevati ih? Još jednom kapa dolje… Pritom ti prepjevi čak nisu najbolja mjesta albuma.

"20th Century Man" poslagan je programski i sa svim adutima na istaknutim mjestima. Otvaranje s "rokerskijom" "Hey Crow" možda i nije osobit zgoditak, ali u odnosu na ostatak kolekcije, točno je na svom mjestu. Njezin staroškolski rock-štih podebljan violinom u maniri Pageovih folk-manirizama tek je otvaranje za srastanje radiofoničnih konvencionalnosti i autorske zaigranosti u kojima je Gibo odustao od dijela naslaga kojima je omatao zadnje ovotržišne uratke. "Hide the Mirror" predivna je laganica, baš kao što odlično zvuči i "Broken Finger", tako nevino uronjene u retro-vode. Taj će recept što zaziva duhove ranije spomenutih zvijezda osamdesetih, doduše, brzo dosaditi kad krenu sladunjavije "My Cloud" i naslovna pjesma, no složenac koji tvore ambicioznije "Kids in Uniform" i "My Brother Cain" novo je podizanje letvice. Na tim plećima, Gibonni je lako priveo repertoar kraju, s "Nothing Changes" koja zvuči čak bolje nego prva svoja inkarnacija "Žeđam" i još jednim staroškolskim rockom "Ain't Bad Enough for R'n'R", čiji će himnični prizvuk zasigurno navući obožavatelje "staroga zvuka".

Gibonni, dakle, kreće na inozemna tržišta (mahom srednjoeuropska) odvažno i bez figa u džepu. "20th Century Man" je dovoljno pametan da točno zna gdje mu je potencijalna publika, kao što je i dovoljno tanak da ne napada previsoko. Rock najurednijeg traka "sredine puta" ili pop s ambicijom – pozicionirajte kako vam drago, ali Gibo nije bježao daleko od sebe. Zapravo, od sebe uopće ne, tek donekle od svojih baroknijih stilizacija na "Tolerancama" i "Uncama", bliži organskom zvuku kakav je krasio koncertni mu "Acoustic-Electric" iz 2007. I koliko god osobno zazirao od njegovih pjesama još tamo od "Mirakula", najiskrenije se nadam da će uspjeti u ovom svom izlasku u srednjoeuropske CD-shopove. Kantautor koji tako iskreno balansira između poniznosti i ambicioznosti zaslužuje uspjeh, ali i visoka očekivanja.

 

Toni Matošin

Hits 1205
Toleranca « Toleranca Gibonni Albumi Kronologija Live » Live

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42