Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2010
Format Albumi
Vrsta Pop
Dodano Subota, 14 Svi 2011
Žanr Pop
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država Hrvatska
Etiketa Dallas Records
Tags

Review

Preslušavanje novog Gibonnijevog albuma naglo je otvorilo bujicu potiskivanih kritika na račun lijepe brojke drugih izvođača ili ukratko, „pipa se iznenada otvorila“.
Priznajem, ne mogu shvatiti kako može prisustvo velebnog/ih sponzora utjecati na autora da napravi istinsko umjetničko djelo, jer kroz praksu to bogme ne vidim. Svaki novi uradak nekog izvođača koji ima maltene neograničene mogućnosti za snimanje materijala, skoro po pravilu ne ispadne bolji od prošlih. Ispadne „bigger then life“ s lagano negativnim predznakom. I traje kratko. Da se proda, proda se. Money makes the world go round. Oh yeah! Gibonni je kratko i jasno postao hodajuća registarska kasa.
Da ne spominjem kako nabijanje sponzora na nos ljubiteljima muzike bode u oči. Naročito onima koji su osjetljivi na razinu iskomercijaliziranosti u nečemu.
 
Isto tako ne shvaćam čemu nabrajanje svih medijskih pokrovitelja kada lista istih iznosi 90% relevantnog hrvatskog medijskog prostora. Veća fora bi bilo nabrojiti one koji to nisu („nek ljudi vide 'ko nije unutra“).
 
A najmanje od svega ne shvaćam zašto netko mora snimati album na „stopedeset“ lokacija i studija i sa hrpom suradnika. OK, ako je rezultat versatilna kolekcija vrlo originalnih uradaka. Ne i ako sve pjesme na kraju liče jedna na drugu ili liče na prošle albume, a miksa ih i producira jedan te isti čovjek, pa netko mi netko onda kaže u čemu je kvaka? Jedno je ujednačena produkcija, a drugo je eksperimentiranje koje to nije sa sličnim rezultatima. 
 
Jedan od najsnažnijih rock albuma ikad snimljenih, Nebrasku, Bruce Springsteen je napravio sam u kvazi studiju na 4 kanala. S dobrom idejom i šupa je dovoljna. Poslije ode u miksanje i postprodukciju i pojednostavljeno rečeno, stvar je gotova.
Etablirane zvijezde koje čuče na vrhu bez izgleda da ih netko otamo uskoro skine, u pravilu se previše bave „vrhunskim suradnicima i uvjetima snimanja i tehnologijom“, a premalo idejom. No, ako je sreće, ideja ipak tu i tamo izroni, a uz još malo više sreće nekad i zabljesne kao dijamant. 
 
Na Gibonnijevoj Toleranci našlo se nešto više sreće, hvalabogu. Ili da ne budem baš nepravedna, Gibo je uspio održati pred očima ono usko grlo ideje vodilje i šušura koji je okružuje i uspio da taj šušur ideju baš (sasvim) ne prekrije.
Jako me zanima da li bi to uspio da je imao na raspolaganju određenu satnicu u jedan, najviše dva studija i to na domaćem terenu i s ograničenim brojem suradnika....
Što bi bilo kad bi bilo, ali mogu se kladiti u što god hoćete – napravio bi bolji album. Jer on to može.
 
Radi prevelike zauzetosti nisam uspjela pročitati niti jednu recenziju ovog albuma mojih kolega i drago mi je da nisam. Nakon prvog preslušavanja Tolerance, došla sam u napast da uredniku vratim CD s namjerom da ga da nekom drugom da napiše recenziju, jer sam preslaba na Gibu, toliko mi je drag taj čovjek, a opet, samo sam čangrizava novinarska duša.
Ipak, radi onih par dijamanata, odustala sam. Ako ovo bude najžešća recenzija Gibinog albuma, iskrena je radi ljubavi.
 
Naslovna Toleranca je hvalevrijedna ideja Gibonnija filantropa, ali se ideja debelo izgubila u nekom stilskom kupusu. Barem je ja tako vidim. Ali, ja ionako nosim naočale.
 
Žeđam - nema se tu što mnogo reći, uvod do 0:30 sek je fenomenalan, ostalo je vrhunska komercijala s prelijepim tekstom koji ne zvuči tako iskreno kako je možda bio mišljen. I posve je nebitno jel' za nju napravljen najbolji video na svijetu ili ne. Ne ocjenjuje se video nego glazba.
Prvi dijamant leži pod brojem tri, Zamoli me. Iskonski Gibonni na vrhuncu. Točka.
Četvrtu nisam pravo niti registrirala dok nije došlo do 5. Instrumental Mala vesla je malo ugodno iznenađenje. Ne moramo u svakoj pjesmi čuti Gibu kako pjeva da bi mu pjesma bila mrak.
Slavim ove dane što si tu je deja vu sa starih albuma, znači standardno dobra (s engleskim back vokalim po n-ti put).
 
Da sve ne bude u pop maniri, malo se skrenulo u rock na Opet si Bogu drag, ali s takvom klišeiziranom pjesmom da bi bilo očekivanije da ju je potpisao talentirani Zoran Mišić, rock novopridošlica, a ne Gibo. Skroz nepotrebno. Kad stavljaš jedini rock broj na album, onda taj mora biti mračan, „da ubija“, a ne tipski.
 
Vrata moje sestre je prekrasna laganica kojoj je muzika (ne)bitnija pratnja, a tekst briljant. 
 
Čemu se nadaš, srce moje? je mogla biti velika poput Činim pravu stvar, ali lagano nervira Mayin dio. Ne nervira Maya, jer su njene dionice uvijek prekrasne i nezaobilazne, nervira taj hiper kliše koji Gibo stalno isfurava „jak hrvatski tekst i English second/back vocal“. Postaje dosadno. Neka za promjenu i Gibo pjeva sve na engleskom. Pa sigurno netko zna napisati ovako jak tekst i na engleskom. Ako nema tko, ja ću. Ili nek' Maya nauči hrvatski i opet će bit svježija ideja i daleko jača stvar. 
 
Dijamant br. 3 je Toleranca (drugo čitanje). Predobra i hrabra odluka da se stave dva instrumentala na album.
Suma sumarum, na albumu su maltene najbolje stvari instrumentali. Khm...
 
Anastazija Vržina
Hits 886
Live - Acoustic:Electric « Live - Acoustic:Electric Gibonni Albumi Kronologija 20th Century Man » 20th Century Man

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42