Review
Bilo je pitanje dana kada će psihodelični Australci kad tad naletiti na leptiriće u svom životu, bilo one imaginarne, kao i one stvarne.
Stoga su i KGLW u svojoj još uvijek nedovršenoj priči, neistraženom putu, svoj zadnji album iz tekuće godine posvetili (makar u naslovu) ovim prekrasnim, šarenim kukcima koji simboliziraju lakoću i nepostojanost, kao i brojne metamorfoze kojima se KGLW u svom dosadašnjem radu itekako ponose.
Općepoznata je situacija da je mnoštvo autora u ovim groznim pandemijskim uvjetima najsigurnije utočište za stvaranje novih nota pronašlo u kućnim uvjetima, bez diktata izdavačkih kuća, ujedno i bez profesionalnih, komfornih studijskih uvjeta. Rezultat takvih kućnih produkcija je mnoštvo odličnih, ponekad prokleto dobrih, nezaboravnih albuma za koje se može postaviti pitanje da li bi nastali da nije bilo ovih objektivnih, specifičnih uvjeta u kojima su autori „istresli“ ono najbolje u njima, oslobođeni svih drugih aktivnosti.
I australski psihodelični rockeri su u takvim uvjetima iznjedrili nakon albuma „L.W.“ čak tri tisuće leptirića.
Zakon velikih brojeva u njihovom slučaju ide prema (nadajmo se) medicinski očekivanom kraju ove pandemije u pretpostavci da će virus „pojesti“ samog sebe. Izdavačka hiperprodukcija radoznalih Australaca, njihovo stilsko istraživanje može ih odvući upravo prema toj perspektivi, što ovaj drugi po redu album izdan u tekućoj godini blago nagovješćuje za razliku od prethodnika. Jer kako leptiri hitaju svojoj smrti u sjajnom plamenu, tako i ljudi (glazbenici) s lakoćom mogu srljati u svoju propast čiji je krajnji stadij zaborav. Ipak se nadam da ih takva sudbina neće zateći.
Mogućnost da ovaj album na neki način označuje prekid njihovog gotovo beskonačnog traženja novih izazova drži vodu. Gotovo je (pa čak i za njih) nezamislivo da pokušaju amorfne oblike psihodelije uskladiti, recimo sa plavim ili jazz bojama jer im inspiracacija pomalo blijedi.
Dok su na prethodniku teški, mračni gitarski zvukovi dominirali u srazu burnih ritmova pomiješanih sa istočnjačkom glazbom, na ovom uratku dominiraju linearni sinti zvukovi (ponekad zaista iritantni, često predvidljivi) kao nositelji, navodno futurističkog pop optimizma kojem su se KGLW okrenuli u svojoj vječnoj potrazi za nečim novim ili pak novom prezentacijom starog.
Neosporno je da su KGLW svoje vrijeme utrošili u stvaranju popističnijeg zvuka u odnosu na prošlost, pitanje je samo na kakav odziv bi naišao ovaj album da iza njega ne stoji njihov minuli rad.
Obzirom na njihovu produktivnost nije rijetka pojava da se na novom uratku silom ugura i višak materijala sa prethodnika, takva (donekle) situacija može se pronaći među 3000 leptira koji, iako obzirom na drugačije pakovanje sadržaja vuku asocijacije s prethodnika, a što se ogleda u nastavku potenciranja istočnjačke glazbe (Shangai“, „Dreams“). Nisam baš siguran da su te ideje bile svrsihodne , niti elegantno izvedene.
Gibonni je jednom izjavio (s čim se slažem) da je album dobar ako na njemu postoje 3 odlične pjesme. Na ovom albumu baš ih je teško pronaći. Eventualna prolaznost odnosi se na catchy uvodnu „Yours“ i tu priča završava.
Ukratko, album kojeg ne bih preporučio baš nikome.
Đorđe Škarica
« L.W. 
