Review
Sedma umjetnost nam je znala prezentirati ubojicu mekog srca (Bruce Willis u istoimenom filmu); hladnokrvnog egzekutora (Tom Cruise u Collateral), dijaboličnog, ujedno i inteligentnog ubojicu (Hannibal Lecter), pa je eto i glazbena industrija toj galeriji fiktivnih likova dala svoj obol u momcima od krvi i mesa koji su za svoju postojbinu izabrali grad koji nikada ne spava, grad u kojem se svjetla nikada ne gase.
Oni su The Killers, bend koji se vješto ili igrom slučaja zajedno sa Franz Ferdinandom ubacio na upražnjeno mjesto nastalo odlaskom Oasisa sa glazbene scene, svojevrsnom izolacijom Radioheada sa iste. Killersi su na prvijencu već opasno rokali kroz ubitačan duet: „Jenny Was a Friend of Mine“ i „Mr.Brihtside“, stoga su se na valu pozitivnog stava i vjere u svoj rad lako izborili za prva mjesta na listama uspješnosti.
Ovo im je šesti po redu album u karijeri dugoj 16 godina kroz koju su prolazili faze nezaobilazne indie avanture, alternativnog rocka, pop, synth i electro rocka, sa skretanjima u post punk revival i dance rock – pod debelim utjecajima Bowiea, The Cure, Depeche Mode, Psychedelic Furs.
A zajednički nazivnik navedenih stilova i uzora ukazuje na neprestano lutanje, traženje identiteta, na momente pronalaženje crnih bisera, ali i uradaka koje treba što prije zaboraviti.
Ništa novo ili neobično, rekao bih. Komponiranje je kontinuiran proces, a ideje koje se javljaju zasigurno nisu upisane u kamen, traženje sigurnog puta je složen, hiperboličan posao u kojem si ponekad student, a ponekad magistar.
Takve oscilacije bile su uredno popraćene od strane kritike koja ih je ili voljela ili ignorirala, no presudan faktor za njihovo lansiranje u orbitu rocka (iako nikad nisu zasjeli na prvo mjesto) bila je publika, koju se ipak ne može zavarati riječima, imale one opravdanu težinu ili imale funkciju popunjavanja papira. Jer nastupi uživo, nakon kojih se izlazi sa štitom ili na njemu bili su gola istina koja se teško poriče. Prevaga u njihovu korist dobrim djelom pripada Brandonu Flowersu, momku osebujnog i na prvu prepoznatljivog vokalnog izričaja, ujedno i plodnom kompozitoru. A to su postigli zaraznim zvukovima klavijatura, eksplozijama na bubnjevima, gizdavim riffovima i dakako, nepobitno dobrom vokalu, često puta nezasluženo podcijenjenog. Obasjani neonskim svjetlima, promovirajući Elvisov logo, lagano su istupili u svijet odraslih.
Bend je za nastajanje ovog albuma imao gotovo savršene uvjete: pandemija ih je oslobodila uvijek napornih turneja, vrijeme (gotovo više od pola godine ) u kojem su pametno složili raspored novih inspiracija; te veliki kućni studio u kojem se kuhao ovaj ukusan sadržaj.
Slaganje 7 poznatih nota u konzistentnu konstrukciju koja se ne zaboravlja olako, spada nedvojbeno u umijeće koje su nam Killersi pokazali i dokazali već u prvom probnom balonu, nadasve zaraznoj „Caution“ koju je najbolje doživjeti promatrajući igru razigranih potenciometara na, do daske raspaljenom stereu. Za gitarski solo koji i nije baš zaštitni znak benda zadužen je Linsdey Buchingam iz američke faze Fleetwood Maca, pa je tako ukupnom pozitivnom dojmu nadodao potreban kolorit koji ovu pjesmu čini rasnim blockbusterom. Još jedan Killers uradak koji sasvim sigurno evocira pozitivne uspomene na gospodina Brightsidea, te predstavlja pozitivan dodatak zavodljivoj i utjecajnoj sili zvanoj rock. Preporuka: pripazite na ovu pjesmu – opasno je zarazna, ujedno i obrazovna u evociranju sjećanja na jednu odličnu glazbenu dekadu.
Napomena: slušati je što glasnije, možda je zbog te adrenalinske injekcije zavoli i vaš stariji susjed pokazajući oduševljenje s time što će poslati policiju na vaša vrata.
„Fire in Bone“ svojim funky atributima baš dobro „zaudara“ na mješavinu Talking Heads, The Cure, Bossa, a sve zamotano u Killersov prepoznatljivi izražaj u kojem pjesma intezivno raste približavajući se kraju, umnogome zahvaljujući (opet) Brandonovom neponovljivom vokalu.
„Dying Breed“ sa asocijacijama na postojan konjski kas uvodi nas u još jednu ugodno struktuiranu harmonijsku priču tipičnu za Brandona i društvo. Ako je jedna od zadaća suvremene glazbe poticanje i razbuđivanje primarnih emocija, onda ova pjesma predstavlja ogledan primjerak.
Moram biti malo zločest i upitati se je li kojim slučajem Bruce Springsteen od Killersa naručio otvarajuću s albuma „My Own Soul's Warning“ za svoj ionako bogat katalog, ili su momci iz La Vegasa navratili na porciju dobrih nota i ritmičkog adrenalina koje nam samo Boss zna tako servirati? Apsolutno pjesma za otvaranje koncerta i dizanje tenzija. Ujedno preporuka: Brandon Flowers bi komotno mogao promijeniti ime u Bruce Flowers, naravno bez negativnih konotacija. Pjesma koja je širom otvorila panoramu, rekao bih, možda najboljeg što su Killersi napravili do dana današnjeg.
„Running Towards a Place“, kao i „Blowback“ koja svojim instrumentalnim introm podsjeća na „Radio Ga Ga“ slobodno mogu proći kao dio američke kajdanke Fleetwood Maca, je li to možda nesvjesno vraćanje duga Lindsey Buchingamu??. Nebitno, jer obje se savršeno uklapaju u cjelokupan scenarij.
„Lightning Fields“ nam donosi uz posvetu pjesme svojim roditeljima gotovo nezaboravan i nadasve funkcionalan duet sa KD Lang, kojeg bi se moglo usporediti sa duetom Peter Gabriela i Kate Bush. Naravno sa fenomenalnom melodijom, odličnim aranžmanom, besprijekornom izvedbom kroz koju Brandon opetovano dokazuje sposobnost pisanja prekrasnih priča.
Unatoč svim komplimentima gore navedenim pjesmama mene srce vuče na epsko/lirsku „When the Dreams Run Dry“, pjesmu koja sigurno zaslužuje trošenje nešto više od četiri minute vaših života. Klavijature daju veličanstvenu pozadinsku dubinsku notu i raskošan puls ovoj prekrasnoj melodiji. Hrabro za kazati, no ovo mi se čini najbolja Brandonova pjesma ikad, što je obzirom na samu izvedbu gotovo sigurno svjestan i sam autor.
Kako drugačije završiti album osim očekivanim optimizmom, zaraznim i motivirajućim veseljem, a to nam je upravo sve prisutno u rasplesanoj „Imploding the Mirage“ , svojevrsnom hommageu glazbi s početka njihove karijere.
Ako je ovaj svjetski lock down donio išta dobrog, onda je to prvenstveno glazba nastala u tim trenucima, u kojoj ovaj, šesti po redu album Killersa figurira zaista kao efikasan lijek. Lijek nastao otvorenog srca bez prikrivenih kalkulacija. Lijek koji dovodi dobro raspoloženje na plesni podij i koji se punopravno pridružuje „Gigatonu“ Pearl Jama i „Djesse no.3“ Jacoba Colliera u hvatanju pozicija za najbolje albume 2020 (do sada).
Ako su u ranijim radovima (a jesu) Killersi patili od neujednačenosti zastupljenih pjesama, na ovome su elegantno prevazišli takvu situaciju, od koje, ruku na srce, ne pate samo oni. Prosuli su ljepak na kojeg se lako zakačiš, ali odljepljivanje ide malo teže. Ovo im je bez ikakve sumnje najbolji album karijere, kako zvukovno, poetski tako i emocijonalno. I nije samo običan zbir odličnih singlova.
Materijal na ovom albumu zaista je znakovit u usporedbi s naslovom, Brandon i društvo su naprosto implodirali, rijetko koji album u svom sadržaju nema balasta, mjesta koja popunjavaju minutažu; ovaj album takvih mjesta nema, stoga ljubiteljima ovog benda, a i svim ljubiteljima dobre glazbe preporučujem što hitnije pronalaženje slobodnog vremena za uživanje u ovim zaista veličanstvenim notama. Ovo je materijal s obilježjima glazbene prošlosti koji ujedno otvara vrata budućnosti sa svojom gotovo trijumfalnim imitacijom zborova, kristalnim klavijaturama, gotovo new wave sintijima iz 80-tih, te uz sugestivan sopran glavnog interpreta. I da, ima podosta referenci na njihov prvijenac uz iskustveno pozitivno poliranje zacrtane im domene.
Poznati po uvjerljivim živim nastupima, materijal s ovog albuma će sigurno zacementirati taj status koji se ne zaslužuje tek tako nekim preporukama, već stvarnim doživljajima; stoga Killersoljupci i svi ostali prvom prilikom na neki njihov koncert, uživanje je zagarantirano uz očekivano, aktivno glasovno sudjelovanje svih prisutnih.
Bez obzira hoće li se ili neće Killersi konačno popeti na glazbeni Olimp, ovaj album se neće tako lako zaboraviti. A za to ima najmanje 10 dobrih razloga. Ovo je zaista bez ikakve zadrške i sumnje pravi killer.
Đorđe Škarica
« Wonderful Wonderful 
