Review
Ako uvijek uzavrele boje funka onako energično i samouvjereno više ne zastupa Neil Rodgers nemojte očajavati. Tu je zato Mark Lettieri, trenutno najzaposleniji promotor funka, jedan od troje gitarista (uz Boba Lanzettija i Chrisa McQuinna) vanzemaljske world/jazz supergrupe zvane Snarky Puppy.
Rođen u Kaliforniji, za djelovanje (izvan matičnih Snarkyjevaca) svog terceta Mark Lettieri Trio mladih i opasnih glazbenika u sastavu: Jason J.T. Thomas na bubnjevima; Wes Stephenson na basu izabrao je bazu u Texasu. Producent, kompozitor svoju gitaru je prošetao kroz razne glazbene forme, od bluesa, soula preko gospela do jazza.
Rani uzori su mu bili Steve Vai, George Clinton i Steely Dan. Na koleđu se zakačio na Fred Hammonda, Kirk Franklina, sasvim očekivano na Princea, te jazz gitariste George Bensona i Johna Scofielda.
Michael League, vođa Snarkyjevaca je u njegovom stilu otkrio nešto zaista potrebno upotpunjavanju gitarske slike benda, ostalo je povijest.
Ako se kojim slučajem upitate koji vrag predstavlja bariton u nazivu albuma, odgovor je da to nije bariton vokal niti bariton saksofon, već gitara. Gitara na kojoj su žice nešto deblje i štima se niže.
Na ovom instrumentalnom albumu prepunom zaista (očekivano) odlične prezentacije glazbenih umijeća učestvovala je zaista impozantna legija priznatih glazbenika od kojih su neki kolege iz Snarkyja : Steve Lukather gitarista benda Toto na gitari u odličnoj jazz/funk „Star Catchers“; na bubnjevima Robert Searight, Adam Deitch, Nate Smith,; na basu Daric Bennett, Braylon Lacy; na klavijaturama Justin Stanton, Shaun Martin, Bobby Sparks; na puhačim instrumentima Phillip Lassiter, Sam Greenfield, Keith Anderson. A na back vokalu se pojavljuje i sam Jacob Collier.
Nastajanje albuma vezano je za pandemijske uvjete, Mark je iz kućnog studija podijelio fileove suradnicima diljem svijeta, a rezultat tih vrsnih glazbenika je savršeno uigrana svirka, kao nastala zajedničkim okupljanjem u istoj sobi.
Zajednički nazivnik naslova svih devet kompozicija je astralna veza (Red Dwarf, Pulsar, Magnetar, Supernova, Voyager One, Nebulae).
Iz ujednačenog materijala izdvojio bih bravoruzni „Pulsar“ u kojoj Mark demonstrira umijeće sviranja solo, ritam i bas gitare; otvarajuću, žestoku i brzu „Red Dwarf“; kao i gore navedenu „Star Catchers“ u kojoj se razmahao Steve Luhather potpomognut nadahnutom puhačkom sekcijom. Interesantna je izjava jednog slušatelja na koju sam naišao: čak bi se i Chuck Norris prestao tući, te bi rado zaplesao na ovaj zarazni ritam.
U cjelini album je nezaboravna ekskurzija jazz/funka reprezentativno odsvirana s posebnim akcentom na zaista maestralne bas dionice, moćno bubnjanje , odlične riffove od kojih neki nostalgično podsjećaju na Rogersa Nelsona, princa funka. Mark Lettieri je s nedvojbenim uspjehom potvrdio da instrumentalna glazba također može zarobiti interes na, u ovom slučaju, neodređeno vrijeme.
Ukratko „mala“ škola velike svirke.
Đorđe Škarica
