Review
Peti studijski album švedskog rock benda Mando Diao opasno se približava svojim britanskim uzorima, što može i ne mora biti dobro. Dobro je to što se uz Give Me Fire! konačno može sasvim propisno plesati, a loše je to što Franz Ferdinand već postoji. I dok gledamo video spot za najavni singl Dance With Somebody, vrlo lako Bjorna u sakou možemo pomiješati sa Alexom u sakou.
Ne znam koliko je pohvalno za ekipu koja već godinama istražuje mogućnosti stila, da nakon svih uspona i padova zvuči kao prvi album gore spomenutih Škota, ali dobro. Možda je to jedan novi početak za bend kojeg se domaća publika najbolje sjeća po tome što nije nastupio sa Stripesima 2005. u Zagrebu.
Generalno gledano, album je skroz solidan. Ima više jačih naglasaka, od kojih će barem dva biti rado slušana ovog proljeća u trgovinama diljem srednje Europe. Malo je problematičan tek raspored pjesama – prvi dio zauzimaju plesnije stvari, da bi sredinom situacija postala nešto intimnija. A onda, na totalno krivom 8. mjestu naslovna pjesma Give Me Fire koja ne samo da je najbolja stvar s albuma, nego i dobra pjesma općenito. To je definitivno trebalo gurnuti na početak i umjesto Dance With Somebody objaviti kao prvi singl, jer iako su obe pjesme vrijedne spomena, svaka od njih navodi nas na drugačije zaključke.
Dance With Somebody je, naime, pjesma skroz u trendu, s čvrstom progresijom zauzdanog ritma i melodije, koja će sigurno, uz četu nježnih ženskih duša, zavesti i ponekog hladnog skeptika, dok je Give Me Fire domena čiste elementarne energije. A meni se ta šema puno više sviđa, jer Bjorn kad vrišti, vrišti iskrenije od bilo kojeg Engleza.
Uz navedeno izdvojila bih još par stvari; Crystal, laganu pjesmu prepunu emocija i plakanja, koja me – eto priznajem – dirnula, te ležernu Go Out Tonight u kojoj mi ni malo ne smeta općenito prisutan utjecaj Clasha.
Ma zapravo, uz sve evidentne reference, mene ovaj album prvenstveno neopisivo podsjeća na, ubijte me – Starsailor. Konkretno ne znam zašto, ali ugođaj koji stvaraju Šveđani na momente je skoro pa identičan onome koji poznajem iz pjesama kao što su npr. Four To The Floor.
I na kraju...što reći? Moje je mišljenje da se Mando Diao jednostavno previše trudi. Općenito se europski bendovi danas previše trude. U silnom nastojanju da naprave kvalitetne albume, zbog kojih će ih kritika proglasiti zrelijima nego što su bili onomad kad su iskaljivali svoj bijes po garažama, žrtvuju svu svoju spontanu energiju koja bi ipak trebala uvijek ostati glavni modus. Okej – kad je u pitanju neki pop materijal u kojem produkcija od početka ima glavnu riječ, ja ću ga na taj način i promatrati i vrednovati, ali kad je kod nekog kao dan jasno da bi se najradije neartikulirano derao u mikrofon, i to na svom materinjem jeziku, a to ne čini, onda mi je malo žao.
Marina Vukman
