Dream Box

Review

Patrick Bruce Metheny, američki jazz gitarist i skladatelj, objavio je prošloga ljeta još jedan studijski album s naslovom „Dream Box“. Dvanaesti mu je ovo samostalni album po redu, ukoliko ne računamo one koje je snimio kao vođa sastava Pat Metheny Group s kojima je u razdoblju od 1977. do 2010. godine objavio još trinaest albuma. Osim studijskih, iza sebe ima i mnogo koncertnih albuma, kompilacija, a i onih filmske glazbe, primjerice „The Falcon and the Snowman“ (koji sadrži onaj hit-singl „This Is Not America“ s Davidom Bowiejem), „The Heavenly Kid“ i „A Map of the World“. Tijekom karijere ostvario je i niz suradnji u okviru manjih grupa (Pat Metheny Unity Band, Pat Meheny Unity Group, Pat Metheny Trio i ostalo) te je općenito, reklo bi se, diskografski neumoran. S obzirom da je stilski čist, precizan i poseban te ujedno i sklon širenju obzora neiscrpnog jazza, ne čudi što je među brojnim nagradama koje je primio, osvojio i dvadeset Grammyja te je možda i jedini glazbenik koji je nagradu Grammy dobio čak u dvanaest različitih kategorija. Mnogo je puta proglašen ponajboljim (jazz) gitaristom, a dobitnik je i počasnog doktorata glazbe Sveučilišta McGill u Oxfordu.

Njegov glazbeni stil uključuje elemente progresivnog i suvremenog jazza, latin jazza i jazz fusiona te ga baš i nije jednostavno definirati. Po pitanju instrumenta, Pat ne svira samo šesterožičanu i dvanaesterožičanu gitaru, već i onu Pikasso s 42 žice koju je za njega posebno izradila Linda Manzer, kanadska graditeljica žičanih instrumenata, naročito gitara i lutnji. Valja spomenuti da je Pat Metheny ujedno i prvi glazbenik koji je još osamdesetih koristio Roland GR-300 Guitar Synthesizer.

Za svoj novi album Metheny je rekao da je neobična ploča, više kao kompilacija solo pjesama koje je snimio na turneji tijekom nekoliko posljednjih godina. Do materijala je došao slučajno kada je za vrijeme turneje koja je trajala veći dio 2022. jednoga dana na svome računalu pronašao zaboravljen 'folder'. „Događa se često da na brzinu snimam nove stvari: novu melodiju, gitaru, neku standardnu temu ili jednostavno pokušavam nešto isprobati“, objasnio je Metheny: „Tako u svom prijenosnom računalu imam skrovito mjesto u kojega pohranjujem snimke koje, u većini slučajeva, nakon toga nikada i ne poslušam.“ Ovoga ih je puta srećom ipak poslušao te je od njih napravio izbor te tako i jednu vrlo kvalitetnu ploču.

Dogodilo se to tijekom „Side Eye“ turneje koju je realizirao s Jamesom Francesom (klavijature) i Joeom Dysonom (bubnjevi), novim glazbenicima koji su ga u to vrijeme fascinirali, promovirajući album „Side-eye NYC - (V1.IV)“ (2021.) U to je vrijeme tvrdio kako na njujorškoj jazz sceni u pravilu svakih deset do dvanaest godina zablista neka nova garnitura zanimljivih glazbenika. „Posljednjega puta“, prisjetio se Metheny, „to se dogodilo u generaciji Josha Redmana, Christiana McBridea, Brada Mehldaua, Antonija Sancheza, a čini se da se upravo i sada ponovno događa.“ Tijekom pretprošle jeseni svojom su turnejom obuhvatili gotovo cijele Sjedinjene Američke Države, održali četrdesetak koncerata te nakon toga još dvadesetak u veljači ove godine. Naravno, iz naše perspektive, zanimljivija je bila europska turneja koju je svirao od kraja travnja pa do kraja lipnja 2022. godine te nam se koncertima u Beču (27. IV.), Budimpešti (28. IV.) i Weizu (9.VI.). približio i u neposrednom „susjedstvu“. Tko je znao, imao volje i sredstava mogao ga je tako čuti i uživo. Osobno, na njegovim koncertima nisam nažalost bio nikada, ali nakon ovoga albuma volio bih ga u budućnosti i tako popratiti.

Na albumu se nalazi devet skladbi koje su, kao što sam već napisao, u stvari odabir slučajno pronađenoga materijala. Sve su pjesme izvedene gitaristički, a o tome svjedoči i sam naslov – „Dream box“ što u izravnom prijevodu označava „kutiju snova“ ali u slengu električnu gitaru „šupljeg“ tijela. Naime, Metheny se ovoga puta poigrao s prototipom nove Ibanez gitare kojega je svirao oživjevši stil sviranja Charlieja Christiana, američkog jazz i swing izvođača, pionira električne gitare u svijetu jazza. Christian je u stvari u razdoblju između dva svjetska rata prvi iz orkestra izdvojio električnu gitaru kao solo instrument. Još jedno ime koje Metheny često spominje kao svoju inspiraciju za pisanje nježnih pjesama kakvima ovaj album obiluje jest - Charlie Haden, basist koji je stilski spajao razne utjecaje od Bacha do avangarde. Premda na drugim instrumentima, svirajući električne i bariton gitare (ovoga puta koristio je: Ibanez PM-C (CC prototype), 1947 Gibson ES350CC, 1976 Zoller AZ-10, 1959 D’Angelico Excel i Manzer Baritone), Pat Metheny ovim je albumom napisao svoju posvetu i zahvalu velikome Charlieju.

Album je ovo bez nekih prepoznatljivih hitova koje ćemo čuti u eteru radija kao uvod u neke emisije. I premda melodijski najkompaktnije u uho sjeda pjesma „Morning of the Carnival“, specifičnost ovih devet pjesama koje stilski čine nedjeljivu cjelinu jest u tome što ih je Pat Metheny snimio na prvu i ni jednu nije izveo više od samo jednom. Tako je ovjekovječio posebne trenutke u vremenu u kojemu su se ideje jednostavno - pojavile. Upravo kao u pjesmi „Unity Village“ s njegovog prvog samostalnog albuma „Bright Size Life“ iz davne 1976. godine, Pat Metheny je pri stvaranju koristio početni harmonijski dio akorda na kojega bi svirao novu melodijsku i improvizacijsku dionicu. Na taj način pjesmama je stvorio skladan i neprekinut niz idealan za opuštanje i promišljanje dok slušatelj ulazi u krug u kojemu se posve može isključiti od izvanjskoga svijeta te se posvetiti komunikaciji sa samim sobom u potrazi za vlastitim unutarnjim svjetovima. Jer, na „Dream Boxu“ nema ničega što bi nam odvlačilo pozornost: nema ritma, klasične bas gitare, ni klavijatura. I jedini ključ glazbe ovoga albuma jest tiha, električna, nenametljiva, ambijentalna gitara koja služi kao eterično sredstvo u potrazi za mirom i dubinom unutar nas samih.

Na kraju, bez imalo pretenzija da svoju interpretaciju ovog izuzetnog albuma namećem kao ispravan ključ u kojemu ga se može doživjeti (jer to je ovdje apsolutno nemoguće), zaključujem ga Methenyjevim citatom kojim ga je publici sam autor najbolje predstavio: „Glazba je za mene teško dostižna i često najbolja kada se otkrije slučajno, bez posebne namjere. Nadam se da će ljudi u ovoj glazbi pronaći i neke svoje snove.”

Ivan Dukić