A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Speak To The Wild | 8:31 | ||||
2 | Forevermore | 11:13 | ||||
3 | Tape | 5:52 | ||||
4 | The Best Day | 4:32 | ||||
5 | Detonation | 2:55 | ||||
6 | Vocabularies | 4:31 | ||||
7 | Grace Lake | 6:52 | ||||
8 | Germs Burn | 5:55 |
Iako se mnogo toga u životu donedavnog lidera legendarnih Sonic Youth dogodilo već samo od prošlog samostalnog albuma ("Demolished Thoughts", 2011.), malo se toga uistinu novoga čuje na "The Best Day", čak i ako ga se usporedi još s prvim mu solo-albumom, dvadeset godina starim "Psychic Hearts", ili sa zgoditcima matičnoga benda. Thurston Moore je u manje od pet godina raspustio tridesetogodišnji bend, razveo se od svoje najbliže životne i umjetničke suputnice i uopće najkul basistice svoje hemisfere, Kim Gordon, pokrenuo je novi, prilično uspjeli projekt Chelsea Light Moving, te se uz sve to preselio u London s novom družicom Evom. Više nego dovoljno za izvrtanje života naopako, ali, kad je riječ o ovom neumornom prebiratelju po slojevima gitarske buke, vrijeme je to "tek" za prepoznatljiv album postavljen u davno određene elastične okvire. Naglasak na – elastične!
"The Best Day" zvuči kao Sonic Youth, i to još iz doba "Murray Street" (mada teško da biste pogriješili i s gotovo bilo kojim drugim naslovom), ali i baš kao novi album Thurstona Moorea. Zvuči kao podsjetnik na neke slavne dane, ali i kao dokaz itekako vitalne zrelosti dugovječnog, od nota stalno bježećeg notnog pisma. Jer, ako ćemo tražiti snažan prilog tvrdnji da prepoznatljivost nije mana, naći ćete ga baš u "The Best Day", albumu bez praktički ijednog iznenađenja, ali samo zato što zvuk kojeg obnavlja i ponavlja nije nikad ni bio toliko konvencionalan i predvidljiv da prijeđe u puko samoponavljanje.
Sve ono što nam je u naslijeđe ostavio Sonic Youth tu je prisutno bilo u eksplicitnom bilo u manje upadljivom obliku: željezni zvuk gitare, melodije što bježe same od sebe pod prijetnjom atonalnosti, dugi rukavci u koje dotad predvidljiv tok zalazi pa jedva primjetno izlazi, vrtložni efekti gitarskih sola i pjevanje koje djeluje kao usput nakalupljeno na glazbenu bujicu ispod i iznad sebe... Mogao bih se još prenemagati pokušajima upotrebljivog opisa magije koju su kultni Njujorčani desetljećima isporučivali gotovo bez pokliznuća, ali svatko tko je makar na određeno vrijeme zavolio glazbu Sonic Youth znat će o čemu je ovdje riječ. A Thurston Moore kao sama kičma benda, uz sav svoj avanturizam, ne može pobjeći od toga, čak ni kad se uputi u preslojavanje, kao u odličnom samostalnom "Trees Outside the Academy" iz 2007. To što mu za bubnjevima pomaže Sonic-drugar Steve Shelley tek je još jedan razlog da očekujemo da svaki trenutak za mikrofon iskoči Kim.
Naravno, nepošteno je sve svoditi na naslijeđe i prepoznatljivost – "The Best Day" je naprosto jako dobar album. Album sastavljen od izazovnih rock-partitura, od dojmljivih epizoda sraza buke i melodije, odnosno, možda čak ne toliko buke koliko njezine iz fokusa ispale djece. "Speak to the Wild" je sjajno otvaranje, kao zvonima najavljeno i vrlo brzo uronjeno u kovitlac svojih ponornica; "Forevermore" je hipnotična, gotovo repetitivna epika koja prijeti prekriti cijeli svoj vinil; "Tape" će se poslije svojih prethodnica možda učiniti kao kakva pauza, ali njezin akustični touch brzo će vas razoružati bizarnom melodioznošću; naslovna "The Best Day" kotrlja se po trasi ozračenoj bluesom i kao takva zvuči nevjerojatno osvježavajuće; "Detonation" uistinu prijeti detonacijom, ali u svoje nepune tri minute ipak ne izlijeće s dobro podmazanih tračnica; "Vocabularies" nas vraća u ozračje do pola definirano s "Tape", ali samo da bi ga proširila, možda i redefinirala; "Grace Lake" ima neodoljivo ispleten gitarski uvod, a razvija se u mahniti feedback samo da bi se, bez riječi, vratila u svoj snoliki ugođaj; "Germs Burn" dolazi poput direktnog nastavka, a svojim izmjenama ritma u stilu promjena strana kojima vozi prerasta u epilog koji to nije želio biti…
Nije mi isprva bio cilj ovako ih, poput natuknica, navesti, ali osam pjesama otisnutih na "The Best Day" su uistinu mnogo više od svojih poveznica s legendarnim bendom ili dozivanja starih epiteta i ladica. Thurston Moore je onaj isti, stari "luđak", ali to podrazumijeva i uvijek nova, tek naizgled viđena, odnosno, odslušana rješenja. Zato njegovi samostalni albumi jedva da zaostaju za ostavštinom Sonic Youth i zato i ovaj album zvuči svježe i energično koliko god bio očekivan. Vrlo skori koncert u Zagrebu, koji je i bio povod da se konačno, s višemjesečnim zakašnjenjem, primim ovoga albuma, vjerujem, isto tako ne može biti ništa manje od najkvalitetnije zamislive glazbene buke i prave alt-rock-fešte.
Toni Matošin
« Demolished Thoughts | Thurston Moore Albumi Kronologija | Spirit Counsel » |