A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Black Lion Massacre | 5:08 | ||||
2 | Flunkt Sass Vs The Root Plume | 2:38 | ||||
3 | Holiday Call | 8:18 | ||||
4 | L'age D'or | 3:32 | ||||
5 | Slave Translator | 4:13 |
Američki indie pop bend Of Montreal, bend koji je napravio poneke od najboljih i najhvaljenijih albuma svog žanra (zbog čega su često prozivani i novim Beatlesima), stalno obožavatelje iznenađuje i veseli novom glazbom, tako da su nedavno objavili novi EP od 5 pjesama pod stiliziranim nazivom thecontrollersphere, a već rade na nastavku za njihov zadnji album, odlični False Priest, na kojem su surađivali sa miljenicama alternativne publike i kritike, Janelle Monae i Solange. Na thecontrollersphere-u nalaze se upravo pjesme koje su snimane za vrijeme snimanja dotičnog albuma, tako da ovo možete shvatiti kao neku vrstu bonus izdanja.
E sad, koliko su pjesme kvalitetne, to je već upitno. Uz ovoliko konstantno izdavanje nove glazbe, nije ni čudno da su neki uradci iznenađujuće slabi. Prva pjesma, Black Lion Massacre, čista je alternativa bez ikakvog mainstream prizvuka. Problem je u tome što jednostavno ne vodi nigdje, stalno vam daje osjećaj iščekivanja, osjećaj da će se nešto dogoditi i da se treba dogoditi, samo da bi na kraju ostala na razočarenju jer se u pet minuta trajanja ne događa ništa. Toliko teksture, slojeva, a sve bez ikakvog smisla. Slična je situacija i sa Holiday Call koja nakon tri minute monotonog putovanja dosad već odavno odslušanim Of Montreal zvukom ulazi u nešto zanimljiviji folk zvuk da bi na kraju opet zapela u monotoniju.
Flunk Sass Vs The Root Plume i L'age D'or tipični su primjeri onoga što možemo nazvati klasičnim Of Montreal zvukom, no to i dalje nije ništa o čemu bi se pričalo naveliko jer smo takve i slične pjesme čuli milijun puta u njihovoj dosadašnjoj diskografiji, samo u boljim izvedbama. Kratki EP završava najboljom pjesmom, Slave Translator, koja zvuči ljetno, laid-back, opušteno i zapravo je ona pjesma koja se trudi biti najmanje toga, a zapravo zvuči kao najviše.
Sve u svemu, neke pjesme nisu rađene za albume, a u ovom slučaju izvođači se to čak ni ne trude prikriti. Ne znam kakvoj bih publici ovaj album preporučio, mogu samo reći da ja više volim jasno definirane albume koji nisu samo nabacane pjesme bez redoslijeda i smisla i da bih radije dobio jedan kvalitetan album svakih 5 godina nego tonu nove glazbe svake godine koja toliko puno pokušava biti, a u maločemu uspjeva.
Mislav Živković